PODUZETNA

Život naprijed, godine stoj

Što jedan London može učiniti jednoj ženi 

Naša čitateljica Mirjana početkom je godine navršila 50 godina što ju je 'isprva izbediralo užasno i bolno', a potom je sasvim neočekivano, ali i neminovno dlučila svoj život preokrenuti za 180 stupnjeva. Svoju divnu obitelj i odraslu djecu ostavila je malo 'na poček' i napravila nešto za sebe: upisala poslijediplomski studij i otisnula se do Londona kako bi si ispunila želju iz mladosti – usavršila engleski. Upisala je intenzivni ljetni tečaj, a mi vam donosimo njezino iskustvo. Želja joj je, kaže svojom pričom potaknuti i druge žene 'na zaokret u politici osobnog života'... Nadamo se da će u tome i uspjeti 

 

Tekst i foto: Mirjana Gerić Strižić         

U mojem životu sve je u redu zbog toga što ništa nije u redu, mislim, ne razvija se onako kako to diktiraju tzv. civilizacijske stečevine, društvene norme, običaji i sve ostalo, a tome slično. Šašava sam do besvijesti i zbog toga slobodna i sretna, bezgranično! Možda mi s inteligencijom nešto baš i nije u najboljem redu jer se ne trudim pronalaziti kraće puteve i jednostavna rješenja. 

Ne vidim čari u zvjezdanom nebu i uzdasima na plaži, noću uz valove uzburkanog mora,  stisnuta u naručju nabildanog Mačka koji bi me grlio, e, kako mi ne bi bilo hladno. Ne vidim ljepotu u jednostavnosti radnog dana u kojem ispiješ preko nekoliko kava, pretračaš sve poznate i nepoznate, zabiješ preko nekoliko noževa kolegama u leđa, načvrljaš, recimo, jedan službeni dopis kojeg je trebalo napisati još prije mjesec dana pa onda, užasno umorna, odlaziš kući i sve to ponavljaš, u malo drukčijem pakiranju. 

S nostalgijom se sjećam jedne vruće ljetne noći kad smo moj Mužić i ja, bez prebijene pare u džepu (jer smo u početku putovanja opljačkani u Madridu), na povratku kući, gladni i žedni, sjedili na obali Azurne obale u Nici, brojali zvijezde i avione koji su svake dvije minute slijetali u tamošnju zrakoplovnu luku. Šutjeli smo jedno pored drugog dva sata, udisali aromatičan francuski zrak i uživali kao nikada prije! Tako i na poslu! Ma, nema većih izazova nego kad samoj sebi postavljam granice, a njih zapravo nema jer bezgranično volim puno raditi. Tko ne radi 24 sata na dan, svaki dan u godini, prema mojim kriterijima, na žalost ili na sreću, jednostavno nije – čovjek. Eto! To znači da moraš sanjati dok spavaš jer snovi su težački posao. I u snu i na javi, snovi su uvijek – dobro! 

Treba nekad promijeniti ploču ili, suvremenijim riječnikom, kliknuti "enter". Novi sadržaji, novi interesi... ali samo naprijed, novom kvalitetom, u nove radničke pobjede! I, tako nedavno provedoh dva tjedna u Londonu jer je taj grad najbolji za početak novog života. Besposlen pop i jariće krsti, rekli bi mnogi ali što mogu, baš poželjeh krenuti od Londona... "A kad netko želi, onda želi i onda to tako mora biti", govorio je moj Sin, kako su ga lijepo naučili u vrtiću, tzv. demokratskim odgojem.  

 Prijepodnevni razred, u sredini je _teacher_, ja sam mu s lijeve strane

 

Intenzivno ponavljajući engleski jezik u jednoj tamošnjoj privatnoj školi upoznala sam vrlo zanimljive ljude. Grad u kojem sam boravila prvi put u životu opčinio me svojom multikulturalnošću i multietničnošću. Sve ono ostalo, povijesne znamenitosti i te priče, kao da je već viđeno, kao da sam se tu rodila! Srcu su mi najbliže dvije žene koje sam upoznala, Elizabeth iz Brazila i moja "tičerica" Patricia. Ispreplele su nam se životne priče, stavovi, želje, nade... Svijet je doista malen. Kao da se našim trima sudbinama tamo visoko gore Netko poigrao, kopipejstao životne matrice. Psihologinja Elizabeth ima 54 godine, došla je u London naučiti engleski jezik kako bi se mogla usavršavati u struci! Profesorica engleskog jezika, Patricia, ima 70 godina, a prvi put je počela raditi u 54. godini života.

 

 Poslijepodnevni razred, u sredini profesorica Patricia

Moram spomenuti i divnu Karin, ženu iz Berlina, koja je otprilike Patricijina vršnjakinja. I ona je u neku ruku iz Londona, radni vijek je provela leteći za British Airway's. Umirovljenoj stjuardesi život je ispunjen jer je na čelu njemačke udruge koja pronalazi i obilježava grobove vojnika Wehrmachta. Sudbinom je doletjela u Sisak gdje je poginuo njezin, tada 22-godišnji otac. Oca ne pamti ali nas, nove prijatelje, obožava. Svako malo doleti na krilima optimizma, vjere i nade iako je spomen obilježje na gradskom groblju već završeno. Ona dolazi mene ohrabriti! Volim je!

Imam 50 godina na koje sam užasno ponosna. Odlučila sam roditi se opet i to baš u Londonu. Nastavljam dalje odrastati, nepokolebljivo. "Živote, samo naprijed! Godine, stojte jer ste nevažne!" (Ovo mi je malo kavanski, narodnjački ali što ću kad volim i sevdah.) Za sve te divne, srdačne žene ja sam gotovo pa balavica. Vjeruju mi više nego što sam to u stanju samoj sebi ukazati. Zbog toga ću ovaj put sigurno završti poslijediplomski studij koji je jednom davno zapeo... Nakon toga moram pokrenuti revoluciju, a znam i kako. Samo da me opet ne zakoče moje dvije najgore boljke, noćne more. Jedna je nezamisliva znatiželja i očajnička glad za znanjem svega i svačega, koja često rasprši izražene potencijale, razbijajući mi fokusiranost na bogomdanu misiju. I druga je, nećete vjerovati, strah od uspjeha. No, o tom po tom!

 Pogled s terase omiljenog kafic_a pokraj Frances School of London

 

Prizemljimo se na trenutak! Naše se društvo toliko zaklinje u cjeloživotno učenje, da to busanje u državna prsa prerasta u kletvu. Nigdje stipendije za naraštaj 50+, nigdje ni "k" od konkretne podrške! Čovjek sve mora sam plaćati! I tako nas troje "djece" studiramo, natječemo se tko će prije obraniti završni rad, Mužić koluta očima ali se i smijulji kad mu kolege dobace: "Blago tebi, ti sad spavaš sa studenticom!"

Nakon toga predragocjenog iskustva, nastavljam raditi! Počela je i zabavna ali vrlo korisna akademija, komunikacije i PR, radnog naslova HOW2WOW. Curice i dečkići u HUOJ-u i HURA-i, hvala vam kao i mnogim mladim polaznicima, a osobito znanstvenicima i stručnjacima koji s nama razmjenjuju znanja i iskustva. Apsolutno preporučujem!

I predavanja na fakultetu su počela! Jupiiii.... Upisala sam poslijediplomski studij, ekonomija, marketing... a u mojoj skupini isto sve mladi ljudi, pametni, srdačni, komunikativni!

"Ma, što ti to sve treba, zabogamiloga i to još u ovoj krizi. Pa, djecu treba školovati...", rekli su mi neki kolege na poslu, usprotivili se roditelji, zavapili na sve moje nestašluke već naviknuti Mužić, Kći i Sin. "Treba mi jer mi je dosadno i ne mogu disati. Želim živjeti i želim nove izazove. Želim još više znati. A, kad netko želi...!"

 Prije odlaska kući, u blizini Tate Moderna_ moj zeleni ruksak star je 33 godine i sa mnom je proputovao pola svijeta

 

Drage moje (ne)poznate druge! Nemojte nikada odustati od svojih snova i želja, ma kako teško bilo! Kad odustaneš, počinješ umirati. Zanemarite snebivanje okoline, isplazite jezik nevoljama... Jer, ako to ne učinite, ako ne poslušate svoju nutrinu, onda neće doći do smaka svijeta. Dogodit će se nešto puno tragičnije, smak svijesti!

Za početak, krenite u London... Ne zaboravite pozdraviti Patriciju!

 

KOLUMNA

Muke po teretani

Natukla sam popriličan broj godina i ono što sam dosada naučila jest da se bolje roditi bez one stvari nego bez sreće, pardon ljepote. Ljepota je u tolikoj si...

NEWSLETTER

Želiš biti u toku?

Prijavi se na newsletter:

ANKETA ZA VAS

Koje vam je najdraže godišnje doba?

GALERIJA

KUTAK ZA VAS

Prijavi se i pošalji nam članak!
Kategorija:

Naslov:
Text: Prijava Registracija