PMS - PRAVA MUŠKA SPIKA

Vinko Brešan - redatelj ili tucač džezvi

Teško biste pronašli osobu koja nije pogledala barem jedan film Vinka Brešana. Njegova filmografija nije dugačka, ali je impresivna. Njegov prvi film Kako je počeo rat na mom otoku, kultni je film koji je oborio sve rekorde gledanosti u Hrvatskoj i 1996. bio prva komedija s temom Domovinskog rata, dobio je tri nagrade u Puli, Oktavijana i glavnu nagradu na Cottbus Film festivalu mlade europske kinematografije. Film Svjedoci bio je jedini istočnoeuropski film u konkurenciji Berlinalea na kojem je osvojio Nagradu za mir i priznanje Ekumenskog žirija, a nagrađen je i u Karlovym Varyma, u Jeruzalemu, u Vlissingenu i u Rimu na festivalu mediteranskog filma. Uz još dva igrana filma, Maršal i Nije kraj, snimao je i dokumentarne i kratke filmove.

Od 2004. ravnatelj je Zagreb filma, a u kinima ove godine apsolutni hit je bio njegov film Svećenikova djeca

Film „Svećenikova djeca“ je ponovno “mediteranska komedija” – odgovara li Hrvatima (trenutačno) najviše takav humor? Je li on na neki način zamijenio, odnosno postao hrvatska inačica “srpskog humora”?

Da sam rođen u Županji, Osijeku, Vinkovcima... zasigurno ne bih radio mediteransku komediju. Ja naime radim mediteransku komediju naprosto zato što poznajem taj svijet, poznajem tu vrstu humora, razumijem sredinu, odrastao sam u njoj, poznajem likove. Redatelj se bavi onime što zna, što poznaje. Najgore je kad se redatelj bavi nečime o čemu nema pojma - onda se to uvijek na filmu vidi. To mi je prirodno.

Teško je reći je li to zamijenilo srpsku komediju. I u Jugoslaviji je postojala mediteranska komedija, Naše malo misto, Čovik i po... Kad sam Maršala puštao u Češkoj, zemlji koja zaista ima tradiciju humora, rekli su mi: to je humor, ali nije češki jer je mnogo, mnogo grublji. Naime, mi imamo uz taj češki sofisticirani humor jednu balkansku dimenziju, pa u njemu ima malo krvi, znoja, mnogo je crnji, grublji, direktniji, ali takvi smo mi. Tako nas barem ja vidim, sve skupa. I nemamo se mi toga što sramiti. Možemo se smijati sami sebi, ali ne moramo se sramiti. 

Vaši filmovi uvijek imaju snažno uporište u stvarnosti, mislite li onda doista da je pitanje nataliteta aktualno, je li to zaista problem?

Howard Hawks je jednom rekao: Kad god pročitam neki tekst, prvo vidim je l' mogu od njega napraviti komediju. Ako nikako ne mogu napraviti komediju, onda radim dramu. Takav sam i ja. Uzeo sam taj Matišićev dramski tekst koji mi se jako svidio, no on nije sam po sebi komedija. Ima jako puno humornih elemenata, ali nije komedija. Taj tekst puno govori o svima nama. To je, naravno, natalitet, vic, zabava, i iskreno vjerujem da je film zabava, ali isto tako vjerujem da ovaj film još ponešto priča. I o nama, i o našem mentalitetu, i o odnosima, i zato sam se za njega odlučio. Mate i ja smo pregovarali jedno minutu i pol i odlučili da idemo s komedijom. Iskreno vjerujem da je na ovu depresiju u kojoj Hrvatska živi jedini mogući odgovor komedija.

 

U filmu „Svećenikova djeca“ okupili ste sjajnu glumačku ekipu na čelu s Krešimirom Mikićem – koliko vam je važno s kojim glumcima radite? Birate li ih sami?

Sve što sam poželio i zamislio na ovom filmu, dobio sam. Koju god lokaciju, tehniku, i kojeg god glumca sam zamislio, od najmanje uloge do one glavne, sve sam dobio. Prema tome, ako išta u filmu ne valja, kriv sam isključivo ja. Nemam opravdanja ni za što. Što se tiče glumačke ekipe, neću reći da sam imao sreću, jer glavne sam glumce počeo skupljati oko godinu dana prije početka snimanja. Jako smo dugo bili u kontaktu, čitali tekst, a odmah sam znao da svećenika mora igrati Krešo Mikić. Tu dimenziju komičnosti s jedne strane, a s druge strane dimenziju ozbiljnoga, što je u datoj situaciji ekstremno komično, može dati samo Krešo Mikić. Ne mogu nikoga drugoga zamisliti u toj ulozi i da ga je kojim slučajem cigla pogodila s krova, vjerojatno ne bih ni snimao ovaj film. Isto tako ne postoji osoba koja bi ulogu prostodušnog trafikanta bolje odglumila od Nikše Butijera. Njega ljudi trenutačno možda znaju iz serije Loza, ali to je glumac enormnih kapaciteta. Dražen Kuhn, 'moj' je glumac od Maršala i teško bih se usudio raditi film bez njega, on je dao filmu jednu specifičnu dozu ludosti. Marija Škaričić, koju ne treba posebno predstavljati, donijela je filmu pravu žensku energiju. I, naravno, Jadranka Đokić u jednoj vrlo posebnoj ulozi o kojoj vam neću reći ništa. 

Kako biste ocijenili stanje u hrvatskom filmu trenutačno i u usporedbi s prije deset, petnaest godina, čini li vam se da je malo živnuo?

Hrvatski film je slika društva, stanje je takvo kakvo je. Borimo se da dođemo do svog prostora, vjerujemo da imamo što reći, ali to je teško. Dogodila se institucija izvan Ministarstva kulture koja će skrbiti za hrvatski film, za koju se Društvo redatelja dugo borilo - Hrvatski audiovizualni centar. To je institucija u nastajanju, u razvijanju, ali već sada vidimo da ima kapacitete i snagu zavrtjeti živost u hrvatskom filmu.

 

Kako ste uopće postali režiser, kako ste znali da to želite raditi?

Negdje u drugom srednje sam to poželio. Kad sam imao 11 godina, otac me odveo na snimanje filma Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Krste Papića u Perkoviću. I to je jedan od uvjerljivo najdosadnijih dana u mom životu. To je bilo tragično dosadno. Tko god nije sa strane sjedio na snimanju, taj ne zna što je dosada. Ljudima koji rade film je zabavno, jer stalno nešto rade, ali onima koji gledaju sa strane čini se da se ne dešava apsolutno ništa, da je to jedan od najdosadnijih poslova na svijetu. Otišao sam doma misleći: kakva gnjavaža, to snimanje filma. No nešto godina kasnije bio je na televiziji ciklus dokumentarnih filmova Krste Papića. Kako sam bio upoznao čovjeka, idem ih pogledati. I padne mi vilica. Jer je to bilo fascinantno. Znate kad vam se dogodi kad pogledate neki film ili pročitate neku knjigu koja vam okrene život. E to je bio taj trenutak kad sam vidio te dokumentarce. Poželio sam: Ja bih volio raditi takve filmove. To je bio trenutak kad sam odlučio da bih se volio baviti filmom, iako onda nisam baš pravo ni znao što je to režija, premali sam bio. 

Često u svojim i tuđim filmovima i TV-serijama nastupate i kao glumac u manjim ulogama – vuče li vas nešto u glumu ili to shvaćate kao filmsku dosjetku?

Imam problem jer me moji kolege povremeno pozovu da nešto odigram. A što igram? Dosad sam bio: agent Gestapoa, Policajac 1, Policajac 2, Vojni policajac, Udbaš. Nakon tih pet uloga ozbiljno se pitam kako me moji kolege vide? Pa ja sam čisti represivni državni materijal (smijeh)!

Ali strašno volim doć' glumit', jer sam na filmu, radim, a razmišljam o tako uskom segmentu posla, za razliku od redatelja koji živi na jedno četrnaest kolosijeka i sve paralelno vodi – sad sam na jednom uskom kolosijeku s kratkom prugom, što je beskrajno zabavno i opuštajuće. 

Imate li redateljske uzore? Ili kinematografije?

Imam filmove koji su mi označili život. Kad sam tek upisao Akademiju, Posljednja kino predstava Petera Bogdanovicha mi je bila cijeli svemir, danas je to Kum I. Nekad je to bio Fellinijev Amarcord, a danas mi je puno bliža Dolce Vita. Da moram odabrati uzore, rekao bih Sergio Leone i Luis Buñuel. Kad snimam scenu, uvijek se zapitam kako bi je napravio Luis Buñuel. I jedanput je netko u nekoj kritici napisao da imam 'nadrealističke scene' – bio sam valjda najsretnija osoba na kugli zemaljskoj – netko je to vidio! Nije zato čudno da radim komedije, to je najbliže nadrealnom, artificijelnom, u komediji je svašta moguće. 

Sanjate li o Hollywoodu ili nekoj drugoj kinematografiji?

Hollywood je industrija. I sad zamislite ogromnu tvornicu gdje je fantastičan stroj i proizvodi se Ferrari, najbolji na svijetu. S druge strane ja sjedim na Baš-čaršiji i tuckam džezve. E to je odnos Hollywooda i mene. Kako da ja, obrtnik koji tucka džezvu, želim raditi Ferrari, to je glupo, bolje da bolje tuckam džezve (smijeh).

 



Cijeli intervju pročitajte u časopisu „Ženska posla“ br. 17.

KOLUMNA

Muke po teretani

Natukla sam popriličan broj godina i ono što sam dosada naučila jest da se bolje roditi bez one stvari nego bez sreće, pardon ljepote. Ljepota je u tolikoj si...

NEWSLETTER

Želiš biti u toku?

Prijavi se na newsletter:

ANKETA ZA VAS

Koje vam je najdraže godišnje doba?

GALERIJA

KUTAK ZA VAS

Prijavi se i pošalji nam članak!
Kategorija:

Naslov:
Text: Prijava Registracija