BEZ ŠMINKE

Rosie Kugli

Rosie Kugli – vaša i naša najdraža kolumnistica na portalu Ženska posla, a i svojom kolumnom u časopisu pridobiva sve više poklonica, odgovara na nekoliko ozbiljnih, nešto neozbiljnih, pa i na pokoje škakljivo pitanje... 

Čitatelji često dobivaju dojam da pišete o sebi pa nas pitaju 'Je li to stvarno istina?!?' Koliko je istine u vašim tekstovima, ili bolje rečeno, koliko je u njima istine o vama? 

Cum grano salis - sa zrnom soli za bolji "okus". Volim dodati zrnce istine, da malo "začinim" priču.

Hajde onda da 'razotkrijemo' pravu Rosie – koliko imate godina, muževa, dečka, djece, kredita, poslova?

Iako se žene baš i ne pita za godine, otkrit ću vam da sam rođena u prošlom stoljeću, u horopskom znaku kreativnog Vodenjaka.

MRAČNO STANJE

1- iliti točnije moj bivši i +1 moj sadašnji dečko. Možda je neprikladno (u mojim godinama) reći „dečko“ ali osjećam se kao da „furamo“

DJECE komada 2 – kćer i sin

Izvor nepresušne sreće i apsolutno najvećeg životnog zadovoljstva. Većinu vremena provodim snabdijevajući ih ogromnim količinama majčinske ljubavi, kako bi izrasli u emocionalno čvrste i mentalno stabilne osobe. Nisu izloženi radioaktivnom cinizmu koji širim oko sebe.

Zahvaljujući njima, danas bi izgledala kojih desetak godina mlađe, živci bi možda bili elastičniji, a obline da i ne spominjemo, ali ne bi ih mijenjala ni za što na svijetu! Ili ipak? (Samo se šalim, naravno!)

POSAO 

U svom „kratkom“ životu radila sam dosta toga i ponosna sam što sam se okušala u raznim stvarima koje nisu imale veze sa pravom. Vodila sam predstavništvo austrijske firme koja se bavila poslovima vezanim za poslovanjem s električnom energijom, bila sam voditeljica sajma u Grazu, radila sam kao copy-wrtiter, pisala i pišem knjige za djecu, okušala sam se i kao moderator pri promociji knjiga, radila u kreativnoj radionici „Maštograd“ koja promiče čitanje i prepričavanje (story-telling) dječjih bajki i priča. Stjecajem nesretnih okolnosti zapela sam na burzi rada, a dok se na sve mile moguće načine pokušavam iskoprcati iz sistema, pokušavam preživjeti od pisanja kolumni, ljubavnih i antiljubavnih romana. u ženskim časopisima „ŽENSKA POSLA“ i „GLORIA“ i mogu vam reći da uživam u tome. 

KREDIT 

Na svu sreću nisam upala u dužničko rospstvo, jer izbjegavam se vezati na neko duže vrijeme. U duši sam slobodnjak i nepodnošljiva mi je pomisao da sam se "nekome" obavežem pa makar i na godinu dana. Precvikala sam i sve svoje kartice i mogu vam reći da je osjećaj naprosto neopisiv.... ali guram, dan po dan.... i znate što? Može se! 

Pisali ste u jednoj kolumni u časopisu o nezaposlenosti i traženju posla, iskustvu s burze... Je li to zaista vaša priča? Jeste li (ne)zaposleni i je li to nužda ili vaš odabir trenutno? 

Da i mogu vam reći da sam dobila dosta pisama na tu temu. Ljudi su mislili da izmišljam, ali eto dogodilo se! Spletom nesretnih okolnosti pridružila sam se brojci koja poput mutacijom usavršene bolesti, svakim danom poprima sve zastrašujuće razmjere.

Naravno da nikad nisam ni pomišljala da bi i mene mogla snaći takva jeziva sudba, ali život ponekad ima nezgodnu naviku, podsjetiti me da stvari i ne ispadnu baš onak kak sam si zamislila.... hmmm, da! Tada sam radila u predstavništvu jedne strane firme i moji su se poslodavci teško snalazili s padežima. Posebice s novim oblikom tzv. koruptivom. Kad su shvatili kome i koliko, pobjegli su glavom bez obzira. Ali sve ono što te ne ubije, ojača te. Ne smatram to više nekom tragedijom već izazovom. U ovu godinu i pol dana svašta se izdešavalo, a vidjet ćemo hoće li uskoro i neki novi poslić. U duši sam neizlječivi optimista i zato radim kao da mi novac ne treba, volim kao da nikad nisam bila povrijeđena i živim kao da je Raj na Zemlji... 

Po struci ste pravnica – jeste li zato tako vješti s riječima?! 

Sa pravom se nikad nisam ozbiljno bavila. Mislim da pravo i pravda nemaju apsolutno nikakvih dodirnih točaka. Kad sam završila fakultet radila sam u odvjetničkom uredu, kasnije na sudu za maloljetnike, a onda sam ostala u drugom stanju. Kad sam dobila kćer, željela sam sudjelovati u njenim prvim godinama. Te su se godine protegnule, a u međuvremenu sam dobila i drugo dijete. Nisam položila pravosudni ispit, iako sam stekla sve uvjete. Moram priznati da mi se nakon toliko godina provedenih na dječjem igralištu, IQ izgubio u bespućima zelenih travnjaka vrckavih Teletubiesa, a ideja da bubam suhoparne zakone, bivala mi je sve udaljenija i nestvarnija... ali nisam mogla mirovati... 

Kako ste krenuli u spisateljske vode? 

....i tako sam krenula u spisateljske vode.

Svaku večer pričala sam svojoj djeci priče, izmišljavala razne likove, dogodovštine. Klinci su beskrajno uživali u tome. Postala sam pokretna pričaona, pričala sam na putu do vrtića, igralištu, u dućanu, prije spavanja....

Prijateljica mi je predložila da zapišem priče, a ja sam rekla zašto ne? Stavila sam ih na papir i vrlo naivno mislila sam, da ću bez problema izdati zbirku pripovjedaka. Mojem iznenađenju nije bilo kraja kad sam shvatila da se izdavači baš ne trgaju za mojim uratkom! Trebalo je proći još puno vremena, pisanja, muke i bezuspješnih pokušaja da moja prva knjiga ugleda svijetlo dana.

Što sve pišete, koliko mi znamo osim kolumni tu su i pravi, standardni ljubići, knjige za djecu...? U čemu se najviše vidite?

Tu su i odgovori na pisma koja dobivam. Ovim bi se putem željela ispričati onima na čija pisma nisam uspjela odgovoriti, ali ne, neću vas zaboraviti, jer vidimo se na jesen. A u čemu se najviše vidim....? Možda u antiljubiću, jer priče oko mene sve su više antiljubavne... Život je postao nekako nemilosrdan i ljudi se sve teže odlučju na ono veliko sudbonosno DA. A kad to i učine, odjednom naglo progledaju i shvate da to baš i nije onak kak su si zamišljali, jer život kao i ljubav treba graditi...

Majstorica ste antiljubića i napisali ste prva dva antiljubića za Ženska posla – kako vam se sviđa ta forma i zašto? 

Inspiraciju za antiljubić crpila sam iz epizoda moje „velike ljubavi“ koja mi je pružila opojne trenutke i ostavila trag na psihi. U jednom trenutku odlučila sam opisne pridjeve kao što su dramatično, bolno, opsesivno, neurotično, histerično odlučila „iskoristiti“ u romanu i tako je nastao prvi antiljubić „Moderna bajka" Originalna verzija vrlo je sarkastična i cinična.

Zahvaljujući dragoj Nataši i njenom velikom iskustvu, ublažili smo pojedine dijelove, tako da se mogla čitati... i dobiti dosta pohvala. 

Često spominjete razvod i 'život nakon njega', a i sami ste razvedeni – je li to iskustvo zaista tako gorko i mora li, prema vašem mišljenju i iskustvu zaista biti tako? 

Rastava je poput amputacije. Ako preživiš, ima te manje. Ja sam jedva preživjela. Kad sam se naime odlučila na taj korak, moj je muž promijenio bravu na ulaznim vratima stana i uništio sve naše stvari. Doslovno preko noći, ostala sam bez svega. Našla sam se na ulici s dvoje male djece. Institucije u koje su svi zaklinjali nisu mi pomogle. Štoviše... upravo oni koji su mi morali pomoći, po zakonu i savjesti iznevjerili su me, izdali i prevarili. Ali svako radi po svojoj savjesti... to više nije moja stvar.

Naravno da nije svaki razvod traumatičan poput mojeg, ali vjerujem da ipak ostavlja gorak okus...

Činjenica da više od polovice brakova završava razvodom, govori da kolektivno nismo ovladali vještinom suživota. Tako da se slažem s tvrdnjom da drugi brak predstavlja pobjedu nade nad iskustvom. 

Je li moguće ne misliti loše o muškarcima nakon što se prođe kroz loš razvod (pod pretpostavkom da postoji i dobar)? 

Da postoji dobar razvod ili muškarac? Jedno ne isključuje drugo i obrnuto... ali ono što sam naučila jest, da se pravi čovjek i muškarac ne iskazuje ulaskom u ljubav nego izlaskom iz nje. 

Bila bi nepravedna kad bi rekla da su danas svi brakovi osuđeni na propast. To nije istina. Naravno da postoje sretni brakovi u kojima muž razumije svoju "kompliciranu" ženu, pa čak nešto i napravi. Izvede je na večeru ili se pojavi na roditeljskom. Igra se s djecom skrivača u parku. Ponekad kupi grincajg i izmasira noge svojoj najdražoj!

Naravno da nikad neću reći da je razvod jedino rješenje. Treba se rastajati kao i umirati. Samo kad ne postoji nikakva druga mogućnost.

Naravno da vjerujem u ljubav. Ona je najljepša stvar na svijetu! Zbog nje sve ima smisla i čini svijet ljepšim. I uvijek ću vjerovati u snagu ljubavi. Samo je kvaka u tome, da nikad ne znaš hoće li ti zagrijati srce ili zapaliti kuću! 

Što je još važno ili zgodno ili korisno znati o vama? 

Napisala sam u jednoj kolumni, da život možda i nije zabava kojoj smo se nadali, ali dok smo ovdje – 'plešimo'! 

Danas mogu reći da volim sebe i da sam sretna. Naravno da imam i teških dana, no više se ničeg ne plašim! Znam da je sva snaga u nama i da nakon kiše dolazi sunce. 
Znam i svoja ograničenja. Znam da više neću imati 20 savršenih vitkih i naivnih godina, da vjerojatno nikada neću imati obline 90-60-90, da se nikad neću ljubiti s Georgeom Cloneyem, neću plesati po Mjesecu, niti otkriti formulu za savršenu ljubavnu vezu. Ali znam da život ne bi trebao biti priključen na automatsko pilotiranje kako bismo neokrhnuti stigli u vječno lovište, sa savršenom frizurom i u dobro očuvanom tijelu, nego treba protutnjati stranputicom s bombonijerom u jednoj i bocom vina u drugoj ruci, izraubanog tijela, uzbuđeno vičući: „Vauuu, koja luuuudaaaaa vožnjaaaaaa!“ 

Što biste poručili ženama – što je najvažnije u odnosu muškarca i žene? 

Moramo priznati da se ljudi s vremenom mijenjaju i da samo naivni očekuju da će se strast mladenačke ljubavi protegnuti u starosti. Ljudi su danas skloni živjeti svoje živote, no većina ne shvaća da osobine koje cijenimo- blagost, tolerancija, predanost, nisu nasumce raspoređene.

Najveći dio poteškoća proizlazi iz toga što ni u sebi ni u drugima ne uspijevamo prepoznati one osobne značajke zbog kojih nismo međusobno prikladni za ozbiljan odnos. Uobičajeno mjerilo ljubavi ili njezina nedostatka otkrivamo u sitnicama koje pokazuju da li nam je stalo do nekoga, a tu je bitna kvaliteta i količina vremena, kao i djela koja činimo. Smisao je u tome da se ljubav izražava postupcima. Onime što radimo, a ne riječima. Ali mi smo verbalna vrsta i jako smo naklonjeni riječima. Olako se razbacujemo izjavama volim te, voljet ću te do smrti, dok nas smrt ne rastavi, zauvijek tvoj...itd. Ako naše riječi ne prati i dosljedno ljubavno ponašanje, neće se stvoriti podloga za zrelu ljubav kojoj svi na neki način i težimo. 

Recept za sreću? 

Čudesno je što u kratkim trenucima koje provodimo na Zemlji, uporno pokušavamo pronaći sreću. Sreću tražimo posvuda, trčimo za prolaznim užicima, pokušavamo uhvatiti neuhvatljivo, ali srećajest putovanje, a ne cilj. U svakom od nas čuči mali Shumacher i zato protutnjajte vijugavom cestom i ostavite svoj trag. Uživajte u svakom trenutku te jedinstvene i lude vožnje, jer vrijeme kad je prošlo i mogućnost nakon što je izgubljena, više se neće vratiti....

KOLUMNA

Muke po teretani

Natukla sam popriličan broj godina i ono što sam dosada naučila jest da se bolje roditi bez one stvari nego bez sreće, pardon ljepote. Ljepota je u tolikoj si...

NEWSLETTER

Želiš biti u toku?

Prijavi se na newsletter:

ANKETA ZA VAS

Koje vam je najdraže godišnje doba?

GALERIJA

KUTAK ZA VAS

Prijavi se i pošalji nam članak!
Kategorija:

Naslov:
Text: Prijava Registracija