PMS - PRAVA MUŠKA SPIKA

Oliver Frljić - staloženi buntovnik

 
Iako ga često prozivaju 'mladim', Oliver Frljić dokazao se sjajnim i ozbiljnim predstavama kao zreo i mudar redatelj. Zapravo, prava doza odvažnosti i skepse svrstava ga u red onih za koje (više) ne pitamo koliko imaju godina nego samo – kad mu izlazi nova predstava?
 
 
Razgovarala: Nataša Ozmec
Foto: Jasmina Cviljak
 
Oliver je staložen, odmjeren i iz njega zrači mirna snaga nekoga tko zna što hoće. Pristojan je i ležeran u ophođenju, iskričavih očiju koje zrače inteligencijom, ali i toplinom. Neobična kombinacija, ali takav je Oliver Frljić – buntovan ali staložen. Svestran do nevjerice – prije režije završio je studij filozofije i teologije, a osim što je redatelj, okušao se i kao glumac, organizator, tekstopisac...
 
U predstavi Buđenje proljeća u ZKM-u crkva je otvoreno prikazana kao mjesto skandala, pedofilije, licemjerja... Kakav je bio vaš odnos prema crkvi tijekom studiranja teologije, a kakav je danas?
Studij teologije kao i filozofije, što god mislio o njihovom dogmatskom ustroju, dali su mi određeno predznanje, a i pomogli su mi u razvijanju kritičkog odnosa prema sredini u kojoj živim. Crkvu sam i onda i danas pokušavao gledati kritički. Dok sam bio na teologiji, mogao sam vidjeti kako sve to funkcionira iznutra. To je najbolje mjesto da se sagleda dvostruki moral ove institucije – jedno se propovijeda javno, dok kler potajno prakticira nešto sasvim drugo. U tom kontekstu dovoljno je na primjer pogledati priopćenje koje je Hrvatska biskupska konferencija dala o Josipovićevom odlikovanju novinara Drage Heidla. Nadalje, slučaj don Ivana Grubišića pokazuje da Crkvu i dalje primarno zanima politička moć i kontrola. U vrijeme najmračnijeg HDZ-a, u prvoj polovici devedesetih, Crkva nije imala nikakvih problema sa svojim svećenicima koji su se politički aktivirali. Tu su i pedofilski skandali koje je Crkva godinama skrivala, ali je njihov broj godinama toliko narastao da ih je, uz svesrdni napor, bilo nemoguće više kriti. Ne treba zaboraviti da jedan znatan dio crkvenih velikodostojnika ne živi proklamirani celibat, a dio tih ljudi ima i izvanbračnu djecu. Ugovori između Svete stolice i Republike Hrvatske posebna su priča i pokazuju vazalski mentalitet jedne političke opcije koja je međunarodno priznanje bila spremna plaćati i na taj način.
 
Što mislite o odjelu režije na Akademiji dramske umjetnosti – je li dovoljno dobar, poticajan, kreativan? Koliko taj studij određuje kakav ćete redatelj postati?
Ne mislim baš puno dobroga. Kazališni odsjek, onakav kakvog sam ga ja ostavio, a imam informacije da se puno toga nije promijenilo, bio je umjetnički i pedagoški nekompetentan. Na njemu su predavala i predaju sumnjiva lica koja nisu izvršavala minimum svojih zakonski propisanih radnih obaveza. Protiv jednog nastavnika tog odsjeka vodi se sudski postupak. U svemu tome se mlada osoba jako teško može formirati na pravi način.
 
Svojevremeno ste bili jedan od 'pobunjenika' na Akademiji – protiv čega ste se bunili?
Bio je podugačak popis svega onoga što smo htjeli mijenjati na odsjeku režije. Uglavnom, tražili smo drugačiji model nastave, bez stalno zaposlenih nastavnika, da dramski tekst prestane biti ishodište rada, da profesori koji su tamo, uz jasno izraženu skepsu u njihovu stručnost, počnu održavati predavanja, a da se ne događa situacija kakva je bila prije pobune kad se pojedini profesori po mjesec i više dana nisu pojavljivali na svom radnom mjestu. Ukazali smo na modele u nekim europskim školama, dali popis predavača koje smo tražili da nam održe radionice ili neki drugi oblik nastave. Nekakvi kozmetički zahvati su napravljeni, ali su sam ustroj odsjeka i njegova nastavnička garnitura ostali nepromijenjeni.
 
Radili ste u Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini te u Hrvatskoj. Možete li usporediti teatre u pojedinim državama – produkcijski, stvaralački, po ozračju koje u njima vlada?
Ne mogu generalizirati. Različiti teatri u istoj državi se dosta razlikuju. Meni je drago kad u određenom kazalištu postoji radna disciplina i ljudska i umjetnička odgovornost prema onome što se radi – kad ne moram biti režiser i teta u vrtiću za odrasle.
 
Tematizirali ste otvorenu seksualnost, kritizirali crkvu, razgolili obiteljske odnose...Ima li za vas tabu tema?
Ne razmišljam na taj način kao da postoji određena tabu tema, a ja je onda trebam „obraditi“. Polazim uvijek od stvari koje su na mene ostavile jak dojam. Odrastanje je sigurno jedna od takvih stvari. Nakon studija teologije bilo je nemoguće da se to iskustvo u određenom trenutku negdje ne pokuša artikulirati.
 
U najnovijoj predstavi koju radite u Gavelli − Prolazi sve − tematizirate kult mladosti. Je li starost (danas) sramota?
Društvo smo koje nameće jedan ideal mladosti, i starost u tom kontekstu apriori postaje nešto negativno. Zaboravlja se da starost donosi određeno životno iskustvo, da odluke koje se donose u starosti imaju drugačiju težinu, da ta dob daje jedan puno trezveniji pogled na svijet. Međutim, različite industrije, od industrije zabave do farmakološke industrije, nameću taj generalni stav gdje je najvažnije što duže vječno bi bilo najbolje ostati mlad. Pri tom ljude treće životne dobi guramo na društvenu marginu jer oni kvare nametnutu sliku koju bi društvo htjelo imati o sebi. Sjećate li se da ste ikada vidjeli neki kozmetički preparat koji reklamira neka stara osoba? Najdalje što se u tome otišlo su L'Orealove reklame s Andie MacDowell.
 
Vaša drama “Mrzim istinu” nominirana je u čak sedam kategorija za Nagradu hrvatskog glumišta – dobili ste nagradu za najbolju predstavu, kako se osjećate, smatrate li da ste napravili hit?
Drago mi je da je, uz publiku, i struka prepoznala ovu predstavu. Drago mi je da sam opet radio u teatru ITD gdje sam napravio prvu predstavu nakon Akademije. I, naravno, drago mi je da sam radio s ovim glumačkom ekipom. S Filipom Križanom i Rakanom Rushaidatom sam surađivao prvi put, s Ivom Visković prije ovog na jednom ispitu, a s Ivanom Roščić treći. Ova kombinacija glumaca je savršeno funkcionirala. Odlično smo komunicirali i nije bilo nikakvog kreativnog zastoja u radu. Volio bih, ako bude prilike, da se nađemo u istom sastavu. Sve skupa, jedno super iskustvo.
 
 
Tekst je autobiografski i intiman – je li bilo teško razotkriti se na taj način, jeste li se bojali da će vas publika (pr)osuđivati?
Meni je prirodno da u kazalištu govorim o svemu, pa i o stvarima koje su najintiminje. Pretpostavljao sam da će publika manje (pr)osuđivati, a više prepoznati neke situacije s kojima se i sama susretala. Na kraju tako i jest. Na zadnjoj je izvedbi jedna gospođa izrazila žaljenje što nakon kraja predstave i aplauza publika nije ostala da nastavimo razgovarati.
 
Zašto u predstavi Mrzim istinu niste uzeli neki dramski tekst koji se bavi odnosima u obitelji, nego ste se radije odlučili razotkriti svoju obitelj? Je li vam bilo lakše raditi vlastiti tekst?
Htio sam govoriti o specifičnoj obitelji, o svojoj obitelji, i zbog toga nisam uzeo nikakav dramski tekst, nego sam pokušao rekonstruirati određene situacije iz naše obiteljske povijesti. Naravno, samim postavljanjem tih situacija na scenu one postaju nešto drugo i prestaju biti samo jedna obiteljska kronika. Rad na ovoj predstavi uključivao je i jedan poseban intiman odnos s materijalom koji se kreirao.
Raditi vlastiti tekst svakako mi je bilo lakše jer sam od početka znao što hoću. Autor i redatelj su se stalno ispreplitali. Dok sam režirao neke sam scene proširivao i kratio, tako da je tekst dijelom nastajao i tijekom samih proba.
Mislim da su u ovom slučaju tekst i režija neodvojivi. I inače dosta pišem u smislu preradbe tekstova koje režiram. U predstavi “Mrzim istinu” su se režija i tekst nadopunjavali, ali i činjenica da sve polazi od jednog vrlo intimnog iskustva.
 
Vaš je teatar vrlo angažiran – razotkrivate društvene i političke probleme sredine u kojoj se nalazite (npr. ksenofobiju u Proklet bio izdajica moje domovine u Sloveniji, ili proces „Lora“ u Splitu u predstavi Bakhe na Splitskom ljetu). Provocirate li ili potičete na promjene?
Realno gledano, a pitanje je trebamo li realno gledati, teatar ne može biti generator nekih značajnih promjena. Bakhe su to najbolje pokazale. Toj predstavi nije uspjelo ni to da smijeni tadašnjeg intendanta HNK Split koji je stajao iza njezine zabrane, a kamoli nešto drugo. To, ipak, ne treba značiti da se kazalište treba miriti sa stanjem stvari. Ono treba aktivno promišljati i kritizirati društvenu zajednicu u kojoj se događa. Danas smo svjedoci da i parlamentarna demokracija nema mogućnost promjena, nego se jednostavno mora uključiti u neoliberalnu matricu iza koje stoji interes kapitala. U toj situaciji teško je očekivati da bi kazalište moglo biti inkubator socijalnih promjena.
 
Radili ste vrlo uspješne predstave za djecu. Po čemu je dječje kazalište drugačije, uključite li neki drugi mode kad radite za djecu?
Kazalište za djecu uključuje jednu drugačiju odgovornost prema publici. Ovdje se događa prvi susret djece s kazališnim medijem i ukoliko on ne prođe dobro, postoji realna šansa da se djeca, naročito danas kad je toliko drugih medija, ne vrate. Uz to, djeca su i puno iskrenija publika. Ona reagiraju spontano, jasno pokazuju što im se sviđa, a što ne. Problem je što se djecu i njihovu gledateljsku inteligenciju često podcjenjuje. Često taj posao rade ljudi koji ne znaju što su interesi djece ili kako funkcioniraju njihovi vrijednosni sustavi. Uz to, kazalište za djecu, zbog specifičnog načina percipiranja stvarnosti ove populacije, ima i drugačije zakonitosti. Djecu ne zanima linearni story-telling koji je još uvijek sveta krava većine naših repertoranih kazališta. Djeca su naviknuta na fragmentarnu dramaturgiju jer svi mediji oko njih, od televizije do interneta, funkcioniraju na taj način. Jedino im još u kazalištu pokušavamo ispričati staru dobru priču i to najčešće u vremenu koje njihova današnja koncentracija ne može izdržati.
 
Koliko slobode dajete glumcima, podnosite li improvizaciju?
Ovisi o projektu. Neki projekti uključuju drugačiji tip glumačkog autorstva od onog koje imamo kad radimo u repertoarnom kazalištu, unutar zadane hijerarhije, na dramskom predlošku i s jasnim terminom premijere.
 
Imate li 'svoje' glumce?
Nemam. Volim raditi s novim ljudima jer me to obogaćuje. Ostaje činjenica da je lakše s nekom ekipom raditi ponovno jer se dotada već upoznate, etablira se jedan način komunikacije, stvari se puno brže postižu, nekad je dovoljna jedna riječ da se shvati što se hoće. Međutim, ja svejedno još uvijek volim otkrivati ljude s kojima nisam radio. U tome i jest dio draži ovog posla.
 
Ima li neki klasičan tekst koji biste voljeli raditi ili su vam draži novi izazovi?
Definitivno nisam redatelj koji ima svojih top pet ili deset tekstova. O svemu odlučuje kontekst u kojem se nađem. Radio sam određene tekstove za koje mi prije nije moglo pasti na pamet da ću ih raditi jer sam se našao u kontekstu u kojem sam upravo kroz njih mogao iskomunicirati ono što me u tom trenutku zanimalo.
 
Što vas privatno nadahnjuje, što vas ispunja, što volite raditi u slobodno vrijeme?
Volim gledati filmove, a ako se odlučujem na neku ekološki prihvatljiviju varijantu odmaranja, onda je to definitivno šetanje.
 
Svi poznajemo Danielu kao duhovitu, vrckavu, inteligentnu, brzu na jeziku – što je vas privuklo?
Danielina spontanost. 
 
 

KOLUMNA

Muke po teretani

Natukla sam popriličan broj godina i ono što sam dosada naučila jest da se bolje roditi bez one stvari nego bez sreće, pardon ljepote. Ljepota je u tolikoj si...

NEWSLETTER

Želiš biti u toku?

Prijavi se na newsletter:

ANKETA ZA VAS

Koje vam je najdraže godišnje doba?

GALERIJA

KUTAK ZA VAS

Prijavi se i pošalji nam članak!
Kategorija:

Naslov:
Text: Prijava Registracija