KUTURNI SVAŠTERAJ

Nova knjiga u izdanju CeKaPe-a!

Ksenija Kušec, RECI MI SVE

SKAČEM OD VESELJA I RADIM KRUGOVE PO SOBI OD SREĆE

U Centar za kreativno pisanje iz Zagreba već sedmu godinu dolaze polaznici koji s različitim motivima i očekivanjima upisuju radionice pisanja kratke priče, romana, poezije, scenarija i radeći na  tekstovima, možda prvi puta dobivaju objektivno mišljenje i kritiku svojih tekstova.

Pisanje je usamljenički i ponekad vrlo težak posao. Pišući, izvlačimo iz podsvijesti neke priče za koje ni slutili nismo da postoje, a u svakoj su tragovi naših vlastitih životnih priča. Međutim, kada polaznici dođu na radionicu i počnu pisati, problemi postaju zajednički (struktura teksta, dijalog, inspiracija) I sve ih u CeKaPe dovodi strast i ljubav prema književnoti i pisanju.

Voditelji radionica vodeća su imena hrvatske književnosti poput Zorana Ferića, Marinka Koščeca, Miroslava Mićanovića, Jagne Počnik, Tomislava Zajeca i oni s puno strasti, znanja i s velikom profesionalnošću rade s polaznicima na tekstovima, nastojeći iz svakog izvući najbolje i najviše i svaki tekst učiniti vrijednim objavljivanja.

Jedno od često postavljanih pitanja je: "Može li se naučiti pisati? Andrej Blatnik u knjizi Pisanje kratke priče odgovara na to pitanje na vrlo slikovit način, uspoređujući pisanje s plivanjem. "Prema svim iskustvima iz radionica (koje u Sloveniji traju od 2004. godine) nakon učenja svatko piše bolje. Kao što i svatko tko ide na tečaj plivanja na kraju pliva bolje nego na početku. Istina je da su neki sposobniji i dolaze do medalje na olimpijadi, a drugi se brčkaju, ali se barem mogu sami spasiti ako padnu u vodu" (A. Blatnik, Pisanje kratke priče, CeKaPe 2011.)

Zato, jedan od prvih savjeta koji će polaznici radionica dobiti od voditelja je: u pisanju je najvažnije pisanje. Bez talenta je nemoguće napisati kvalitetno, vrijedno književno djelo, ali jednako tako je nemoguće bez pisanja doći do njega. Uz sve što polaznici radionica pisanja "nauče" i dobivaju na radionicama, vrlo je važno  steći naviku, ako je moguće svakodnevnog ili bar što češćeg pisanja. Pronaći vrijeme, odvojiti ga od svega što nameće svakodnevnica i u tom vremenu posvetiti se pisanju i tekstu. Jer, kao što kaže veliki talijanski književnik Dino Buzzati "Piši, piši. Na kraju, među tonama papira koje se odbace, jedan redak se može spasiti. (Možda.)"

Ksenija Kušec jedna je od onih polaznica radionice, a sada i spisateljica, koja uz sve svoje obaveze pronalazi vremena za pisanje i koja je među "napisanim tonama" do sada spasila i objavila dvije knjige za djecu, Priče iz sunčeva sustava (Profil 2009) i  Janko i stroj za vrijeme (Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade 2013.) i Zbirku priča Reci mi sve u izdanju CeKaPe-a.

Kratke priče objavljene su joj u višeautorskim zbirkama, Obzoru (Večernji list) i  e-zbirkama.

Ksenija radi u  srednjoj školi, predaje glazbenu umjetnost, ali nakon tri objavljene knjige i niza nagrada koje je osvojila na natječajima za kratku priči,  voli reći da joj je  pisanje posao, a škola   hobi. 

Sa Ksenijom smo razgovarali o pisanju, radionicama i njenim knjigama. 

Što je za tebe pisanje? Hobi kojim se baviš povremeno ili nešto bez čega više ne možeš živjeti, odnosno zašto pišeš? 

Što mi više tekstova i knjiga izlazi pred ljude, tj. bude objavljeno, to mi pisanje više znači. Ne vjerujem nikome tko kaže da piše romane i priče koje ne želi da itko čita, i drži ih zaključane u ladicama. Mislim da je svakome potreban tzv. feedback, a meni je već sama činjenica da je moju priču koju sam poslala na natječaj ja i još njih 500,  odabrao neki  tamo žiri kojeg nisam niti vidjela niti čula, nagrada i poticaj da pišem dalje. U početku je to vrlo krhak proces, koji lako može stati. Imam prijateljice koje su nakon par odbijenica prestale pisati. Ako bih rekla da mi je to hobi, mislim da bih nekako spustila to svoje pisanje na neke neozbiljne grane. Nije mi hobi. Ljubav, rekla bih.

Iza tebe su dvije knjige za djecu i jedna za odrasle.  Da li je sve tri bilo podjednako teško/lako napisati i kako su one nastajale. Da li su rezultat inspiracije, plana ili nekih okolnosti koje su utjecale na odluku o pisanju. 

Prvo sam počela pisati za djecu, i to svoju. Ne znam kako je kod drugih, ali moje su cure u jednom trenu rekle da ne žele više slušati Crvenkapicu i Snjeguljicu. Ne kažem da one te priče nisu voljele, ali vjerojatno je došlo do zasićenja. Tada sam im počela izmišljati. Osim Priča iz Sunčeva sustava, ispričala sam im još mnogo priča, ali za te naprosto nisam osjetila da su vrijedne pretakanja  iz glave na papir. Bile su zapravo samo neke varijante istih tih Pepeljuga i Prinčeva žabaca. Ali kod Svemira i Janka, znala sam da je to drugačije, i da mora biti napisano i nacrtano. Za vrijeme samog pričanja, djeca su me ispravljala, govorila mi 'to je glupo',  ili 'neću da ona bude takva', ili 'on mora sad pobijediti', ili 'izbaci to, uopće nije dobro'. Tako da su mi one bile svojevrsne dječje urednice. Kad je njima bilo tip top, bilo je za objavu.

Mislim da je jednako teško pisati za djecu i za odrasle, s tim da kod pisanja za djecu, morate imati kraj sebe nekoga tko je ciljana publika, jer čovjek naprosto zaboravi kako je biti dijete. 

S obzirom da si završila radionicu pisanja u CeKaPe-u, koliko ti je ona pomogla u pisanju? Vrlo često se postavlja pitanje može li se naučiti pisati? Što ti misliš, može li? 

Itekako se može naučiti pisati. Na radionici se nauče tehnike, što je svima nama potrebno, jer se te stvari uopće ne uče u školi. Sjetimo se samo kako se pišu zadaćnice: evo vam tema, djeco. Barem u mojem obrazovanju nije bilo nikoga tko bi nam dao upute. A zadaćnice su kratke priče, osim ako nisu eseji. A gdje je pisanje romana, tek? Sve te rupe u znanju, nedoumice, tajne, a i sam stvaralački proces, na radionici se demistificiraju, razlože na sastavne dijelove i čovjeku postane jasno, da ako želi pisati, mora biti organiziran, discipliniran i da se inspiracija ne čeka. Ona dolazi za vrijeme pisanja. 

Zbirka priča Reci mi sve, tematski je povezana različitim oblicima nasilja, od pojedinačnog, obiteljskog do društvenog, u kojem je uvijek tvoj autorski glas,  glas žrtve. Kako je pisati iz pozicije žrtve o tako bolnim i osjetljivim temama?

Što utječe na izbor tema o kojima pišeš? 

Teme o kojima pišem zapravo su stvari koje me smetaju, a vidim ih oko sebe, u svakodnevnom životu. Znam da ih i drugi vide, ne utvaram si da sam neki neotkriveni psiholog, ali mi možda više smetaju, a opet, nisam toliko jaka da te iste ljude odvratim od, na primjer, lošeg braka, ili da interveniram pozivajući socijalnu službu da spasi neko dijete, ili da zovem inspekciju rada. Osim toga, ipak izmišljam, to je fikcija, ne zaboravimo. Ako me i potakne nečija ružna riječ, gesta, grubost, ne mora biti da sam sve vidjela pa samo prenijela na papir. Zamislim se na mjestu te osobe i razvijam priču koju mislim da ta osoba živi. 

I nisu svi baš tako jadni u mojim pričama, u nekim pričama ima i zlikovaca koji maltretiraju druge ljude, a ja pišem u njihovo ime. 

Zbirka priča Reci mi sve dobila je sjajne kritike struke. Uz to osvajala si i nagrade na natječajima za kratku priu (Broda knjižare, Transparency Internationala, Karver, Književni krug Karlovac, sarajevski Pitchwise). Što tebi znače te nagrade i kritika? 

I nagrade i kritike su mi nešto što nisam niti sanjala da ću doživjeti, i to tako pozitivne. Dakle, ako su mi sama objavljivanja poticaj da pišem (a ne skrivam da svaki put kad na natječaju budem odabrana za objavu, skačem od veselja i radim krugove po sobi od sreće), onda su mi te kritike i nagrade nešto što bih teško mogla opisati. Kad nešto očekujem, uvijek očekujem neki minimum, spremim se na najgore, pa ako ispadne tako, ja sam spremno dočekala najgore. A sve bolje od toga je uspjeh. Za ovo što sad doživljavam, mogu reći jednostavno da cvatem. 

Znamo da su djeca najbolji kritičari. Jesi li negdje imala prilike čitati svoje priče djeci? Kakva je bila reakcija?

Jedna od najboljih, reakcija je jedne djevojčice: odabrala je moju knjigu Priče iz Sunčeva sustava za lektiru po izboru.

Što trenutno pišeš? Hoćemo li uskoro čitati roman Ksenije Kušec?:)

Da, upravo se hrvam s koncepcijom romana. Radnja će biti kombinirana, malo u sadašnjosti u Zagrebu, a malo u prošlosti, kao sjećanje na jedno jako važno ljeto glavnoj junakinji. Ono što me natjeralo na ovaj roman, je ljudska pohlepa koja je u jednom slučaju došla do apsurda.

 

 

KOLUMNA

Muke po teretani

Natukla sam popriličan broj godina i ono što sam dosada naučila jest da se bolje roditi bez one stvari nego bez sreće, pardon ljepote. Ljepota je u tolikoj si...

NEWSLETTER

Želiš biti u toku?

Prijavi se na newsletter:

ANKETA ZA VAS

Koje vam je najdraže godišnje doba?

GALERIJA

KUTAK ZA VAS

Prijavi se i pošalji nam članak!
Kategorija:

Naslov:
Text: Prijava Registracija