BEZ ŠMINKE

Glazbeno putovanje Jelene Radan

Razgovarala: Nataša Ozmec
Fotografije: Menart

Jelena Radan započela je svoj glazbeni put i potragu kao tinejdžerica, pjevajući u nekoliko bendova (Faust, Inner light, Contesa Nera, Funky Town), nastupajući u zagrebačkim klubovima, te u mnogim tadašnjim televizijskim glazbenim emisijama (Crno-bijelo u boji, Dobri ljudi, Hit HTV...). Zatim se okušala kao solistica u mjuziklu "Sarajevski krug", a njen prvi zamijećeni nastup bio je na Melodijama hrvatskog Jadrana 2001. kad se pojavila u poderanim trapericama i fraku, te otpjevala Runjićevu pjesmu "Ruže venu same" i za to dobila nagradu debitanta festivala. Sve otad za Jelenu je samo uzlazna linija. A jasno je i zašto - traži se ali ne podliježe trendovima, svestrana je, ali specifična, posebna, prepoznatljiva. Svaki novi projekt samo potvrđuje njezinu sve veću zrelost, ali i hrabrost da slijedi svoj put.

Nedavno vam je izašao novi album Voyage – vrlo hvaljen.. Jeste li sami zadovoljni i smatrate li da ste postigli zrelost koju ćete dalje njegovati, ili 'putovanje' znači da se još tražite...?
Jako sam zadovoljna albumom, i to sam bila čim smo ga dovršili i prije ikakvih hvala koje su, naravno, dobrodošle i s poštovanjem primljene i daju svima koji smo radili na njemu nove poticaje i zadovoljstvo postignutim. Očito se desila određena zrelost, ali kad bih Vam pričala o nesigurnosti i dilemama koje su konstanta, nekako mislim da ću uvijek biti „u potrazi“… Ali, ja tu činjenicu ne vidim kao manjkavost, dapače, volim svoje ranjivosti jer me dovode do novih putova, načina… Isto tako ne mislim da je zrelost nešto zajamčeno i nepromjenjivo, ali opet, lijep je osjećaj nešto zgotoviti i, bar na tren, osjećati se zrelijom negoli prije.
 

 
Poznati ste i po tome što ste često u kazalištu – imate predstavu u HNK, surađujete s Moranom Dolenc na gotovo eksperimentalnoj predstavi Femme Fadal – kako je do toga došlo? 
Da bar ovo „često“ postane „još češće“. Jako volim kazalište i uvijek naglašavam kako bih voljela sudjelovati u kazališnim pričama gdjegod bih mogla nešto smisleno i ponuditi, naravno. U HNK smo zadnjih godina imali Varijacije u fado molu Huga Viere, suvremeni balet, a s predstavom Femme fadal je krenulo nakon što nas je spojio Dean Trdak, dramaturg predstave, inače prevoditelj i zaljubljenik u fado, Portugal, a s kojim surađujem već dugi niz godina na svom fado putovanju. Predstava je san o Amaliji Rodriguez i kroz lutke i sjene, pjesmu i pokret zapravo vodimo publiku kroz trilogiju o njenom životu, o portugalskom narodu i o fadu. Puno sam naučila tijekom rada na ovoj predstavi. Morana se zaista trudila dočarati nam svima svoju viziju i zapravo jedva čekam ponovo krenuti s predstavama.
 
Što vam scena nudi, omogućuje? Vidite li se i ubuduće u kazalištu ili u nekim drugim multimedijalnim projektima? Jeste li zapravo 'performerica', a ne 'samo' pjevačica'? 
Moja želja, kako sam već i napomenula, je velika nastaviti biti dijelom raznih priča u kazalištu. Naravno da se ne mislim gurati tamo gdje mi nije mjesto, da tako kažem, ali bih se sigurno još voljela naći u nekim projektima u kojima bih mogla izraziti još neki dio sebe. I taj put je očito moj put, i volim se zaigrati, ali s dozom opreza i poštovanja prema svima onima koji tu djeluju primarno, a ja sam tu još uvijek kao, nadam se, dobrodošla gošća.
 

Koliko su vam važni nastupi uživo? 
Koncert je način na koji najjasnije i najneposrednije izražavaš sebe kao glazbenika. To je trenutak koji je baš takav kakav treba biti, natopljen energijom koja se ne može stvoriti nigdje drugdje i svaki put je drugačije, jer smo mi drugačiji, publika, uvjeti… Obožavam koncerte i mogućnost prenošenja emocije, pa čak i nesigurnosti koje se dese, improvizacije, duhovitosti u ophođenju s publikom. Volim taj osjećaj izazova – svaki put te strah jer nema garancije kako će ispasti. Nekako, to mi je najpošteniji način da nekome dočaraš tko si, kako dišeš, kako pjevaš, kako sviraš, kako djeluješ i što želiš prenijeti…

Počeli ste pjevati u bendu, poprilično daleko od fada i autorske glazbe... Kako ste od izvedbi rock hitova došli do sofisticiranog ženstvenog izričaja? 
Moje planiranje je tek zadnjih godina doživjelo jedan vid i razinu zrelosti koju ste spominjali u prvom pitanju, tako da ni tada nisam znala gdje će me nešto dovesti. Bend, mjuzikl četiri godine, to su bili moji počeci. A onda su tek krenuli prvi album, drugi, pa fado… Kod mene je uvijek bio najvažniji motiv, onaj žar, želja. A ponekad treba valjda i racionalno sagledati stvari i odlučiti. Tako da je moja šarolikost i raspršenost uvijek bila posljedicom trenutnog motiva da nešto napravim, da surađujem, sudjelujem. Fado me vjerojatno uveo u tu neku ženstveniju fazu, kako valjda u mojim godinama i treba biti. Pa je onda došao i „Voyage“ u kojem sam samo nastavila tim kolosijekom.
 
Je li (vama) teže imati samostalnu karijeru nego pjevati u bendu? I koliko to ima veze s time da ste žena? 
Najbolje od svega je što sam ja oduvijek htjela biti dio benda. Tako sam i započela i taj način mi se dopada. Posebno u trenucima kad je odgovornost ipak podijeljena, imam dojam da je rasterećenije tako za pojedinca. Iako i bend nosi svoje, posebne dogovore, sklad, raspodjelu zadataka, zapravo, u svakom bendu je drugačije. Kao žena u bendu, odmah mi pada na pamet da si zaštićenija, što je također lijep osjećaj, koliko god se mi voljele i mogle same brinuti o sebi. Da ne mogu i da nisam sposobna za to i da tako ne želim, vjerujem da ne bih ni imala samostalnu karijeru, ali da nemam dobre ljude oko sebe, koji slično razmišljaju, ne bi bilo ni lako ni lijepo, čini mi se. Tako da, stvar je opet i opet nekog svog izbora, karaktera, onoga kako se želiš predstavljati i kako te put odredio, na kraju krajeva.  
 

Izrazito njegujete multijezičnost na svojim albumima i nastupima – je li razlog komercijalne ili osobne prirode? 
To se desilo isto slučajno to jest sve što naučim ili sam u procesu učenja, odmah me nadahne da i upotrijebim, da tako kažem. Pohađala sam Jezičnu gimnaziju, išla na tečajeve stranih jezika, a onda i svo to vrijeme i kroz glazbu učila jezike, kao i mnogi. I uvijek mi je bilo zanimljivo čuti pjesmu na dva ili više jezika, kako drugačije diše, vibrira, ima neku novu atmosferu. Naravno da je produžetak ove moje priče i onaj logični – na francuskom jeziku netko može prije doživjeti pjesmu na tom govornom području, pa onda, zašto ne, dapače?! Glazba jest univerzalni jezik i reagirate na nju bez obzira na jezik, ali dodatna vrijednost ili dodatno razumijevanje iste daje i tekst na drugom jeziku, još nekome osim vama razumljiv.  Daje vam šansu da raširite polje djelovanja, svakako.
 
Čini se da su vam suradnici izuzetno važni i da pomno birate ljude s kojima radite, iako stalno širite taj krug suradnika? Koji su vam kriteriji, čime vas netko najviše 'kupi' da poželite raditi s njim/njom? 
Ispalo je da se taj krug stvarno širi i mijenja. Pa jednostavno „nanjušim“ nekoga, njegovo stvaranje, emociju, ideju i poželim mu se pridružiti ili pozvati ga da mi se pridruži. Ako netko poželi isto, divne stvari se mogu desiti. Obožavam spojeve koji na prvi pogled možda nisu logični. Jako ih poštujem, sve suradnike, i u stalnom sam strahu da im to ne pokazujem dovoljno. Jer bez njih ne bih mogla ništa od svega ovoga. A opet, drago mi je što uspijevam spojiti ljude, pa onda nastaju nove suradnje i među njima. To i jest smisao, da se povezujemo i stvaramo novo i novo.   
 
Kako će izgledati ova jesen, pripremate li koncerte? 
Upravo slažem neke ideje vezano za koncerte i krenula sam u razgovore s ljudima oko toga, tako da, da, voljela bih ove jeseni koncertno promovirati „Voyage“. 
 
Poznato je da vam je fado 'najveća opsesija' – zašto i kako se desio taj susret, prepoznavanje i veza? Je li to neka veza s Portugalom, jezikom, kulturom ili vas vuče čisti emocionalni naboj? 
Čisti emocionalni naboj naslonjen na moju osobnost, životno iskustvo, način na koji doživljavam svijet i ljude… Kad sam začula prve taktove jednog fada, kao da su se atomi u meni istom počeli razmještati. Pretjerujem, znam, ali osjetila sam neko uzbuđenje, poriv, osjetila sam snažnu bol i sjetu… I ljepotu, iznad svega. I poželjela sam pokušati biti na taj način lijepa…

Jeste li i privatno melankolični kao pjesme koje izvodite? Kipi li u vama pritajena strast, odakle crpite inspiraciju i emociju za svoje izvedbe? 
Vaše pitanje može stajati kao moj odgovor. Mislim da je strast pokretač svega. Ona nam daje gorivo da tragamo, lutamo, pronalazimo, uspijevamo i griješimo. Kako živo osjećam i prepoznajem sreću, tako isto živo prepoznajem i tugu. Često imam sanjivi pogled koji gleda negdje u daljinu…

 

 

 

KOLUMNA

Muke po teretani

Natukla sam popriličan broj godina i ono što sam dosada naučila jest da se bolje roditi bez one stvari nego bez sreće, pardon ljepote. Ljepota je u tolikoj si...

NEWSLETTER

Želiš biti u toku?

Prijavi se na newsletter:

ANKETA ZA VAS

Koje vam je najdraže godišnje doba?

GALERIJA

KUTAK ZA VAS

Prijavi se i pošalji nam članak!
Kategorija:

Naslov:
Text: Prijava Registracija