BEZ ŠMINKE

Dr. Nela Sršen

Ugledna liječnica, kirurginja, članica tima za transplantacije jetara Sveučilišne bolnice u Padovi, počasna konzulica Republike Hrvatske u Italiji te predsjednica humanitarne Udruge Hrvatska kuća u Padovi, žena kroz čije su ruke prošle tisuće pacijenata kojima je nesebično pružila nadu u ozdravljenje, dr. Nela Sršen izdala je ljetos i svoju prvu knjigu Rak na duši: Kako pobijediti bolest i izboriti se za život. Namijenila ju je svima - i bolesnima i zdravima, a riječ je o stručnoj, ali istodobno vrlo intimnoj, emotivnoj i inspirativnoj knjizi koja bi nam svima mogla biti poticaj da promijenimo svoje životne prioritete, naučimo slušati vlastito tijelo i održimo ga zdravim. Svoje “najbolje godine” sjajno nosi - samosvjesna, ispunjena, sretna žena čija je životna misija, kako sama kaže, pomoći onima koji su izgubili životnu energiju i vidjeti ih sretnima i izlječenima. Veliki intervju s dr. Sršen pripremili smo za rujanski broj časopisa, a za naš portal donosimo skraćeno izdanje istog.

Poznato je da iznimno požrtvovno i naporno radite kao liječnica, kirurginja, članica tima za transplantaciju jetara u Sveučilišnoj bolnici u Padovi - otkuda ste povrh svega crpli snagu još i za rad na knjizi? Je li to pisanje i za vas predstavljalo određenu terapiju? 

Svi vrlo dobro znamo da je energija nešto što se ne može ni iscrpiti ni uništiti, nego preobraziti. U što i na koji način, to ovisi isključivo o nama samima. Požrtvovnost sama po sebi, koliko god bila iscrpljujuća za naše tijelo, ipak ujedno pruža i zadovoljstvo i stvara veliku količinu endorfina koji djeluje kao suprotnost osjećaju umora, stvarajući energiju. Materija, koja je naše fizičko tijelo,  ima jednu dimenziju, znači frekvenciju i nositelj je informacija. Organizam upija kao energiju odnosno informaciju sve ono što izvana, iz okoline, utječe na njega, a posljedica je da i samo zrači energiju - informacije.

Jednostavnim riječima, dati malo svoje energije u obliku ljubavi, pomoći, stavljanje sebe na raspolaganje... zna se vratiti u oblik goleme količine povratne pozitivne energije.

Knjiga Rak na duši: Kako pobijediti bolest i izboriti se za život predstavlja na neki način spoj autobiografije, stručne literature i knjige samopomoći. Kako ste se odlučili na takav pristup? 

Ona je daleko više od knjige samopomoći. Zamislila sam je kao knjigu razvijanja samosvijesti koja u nama razvija drugi aspekt promatranja, slušanja signala našeg tijela, interpretacije simptoma, od indiferentnosti do ekscesivnog emotivnog izražavanja.

Težnja mi je utjecati, u pozitivnom smislu, na shvaćanje što su uistinu naši prioriteti, modelirati i kanalizirati sve negativne otiske naše prošlosti koji  nesvjesno oblikuju naše svjesne, voljne akcije i  dovode naše tijelo u nezdrave situacije, što potom često završava bolešću.  

Spoj autobiografije i stručne literature nerazdvojiv je. Svi smo podložni istim zakonima fizike i  prožeti smo univerzalnom energijom. Pokušajmo zamisliti kako ljudski organizam kroz tijek vremena i sa stalnim teškoćama koje stječe kroz život polagano gubi smjer vibracija na koje je bio podešen, kalibriran kako bi što bolje opstao!

Sama sam prošla kroz cijeli spektar oscilacija koje su kulminirale u tjelesnu bolest, kroz koju sam ih počela shvaćati. Bolest mi je pomogla, bila je okidač rasta i spoznaje. To kroz knjigu pokušavam prenijeti, kroz emotivne priče, kroz struku, pa ponekad i ironiju…

Jeste li važnost toga „duhovnoga“ pri ozdravljenju spoznavali oduvijek; je li to nešto što je došlo s godinama iskustva ili vas je na takvu spoznaju navelo suočavanje s vlastitom bolešću? 

Važnost duhovnog sazrijevala došla je s vremenom, godinama. Počevši od svoje bolesti, bolesti tisuće pacijenata, uz samu bolest, uspješnost liječenja i stanje pacijenta, gotovo je uvijek bio još jedan “faktor” koji nisam spoznavala, nisam uspijevala definirati. Uvjetovana sam životom u samostanu tijekom djetinjstva, i to me sigurno, iako nesvjesno, usmjerilo spoznaji duhovne superiornosti koju prije nisam shvaćala, iako je u meni, kao i u svima nama, postojala latentna inicijacija otkrivanja viših spiritualnih dimenzija. U knjizi shematiziram ljudsko biće u tri zone - tijelo (vitalnost), duh i duša - koje su za mene postali validni instrumenti da pojasne elementarne  razlike u karakteru i načinu postojanja, ovisno o omjeru u pojedinom čovjeku.

Mnogi Hrvatski građani liječili su se kod vas u bolnici, stotinama ste pomogli, a jedan od onih čiji je oporavak pratila i hrvatska javnost bio je Arsen Dedić. To razdoblje oboje ste, čini mi se, doživjeli vrlo emotivno, iz liječenja i izlječenja rodilo se istinsko prijateljstvo...? 

Arsen je posebno i predivno i jedinstveno biće, sa svojim specifičnim i izraženim karakternim osobinama. U Arsenu sam prepoznala i upoznala uistinu jednu predivnu osobu, koja je nelagodu i bolest tijela izražavala možda na nekonvencionalan način.

Arsenov boravak u Padovi, za mene, a nažalost i za njega, bio je veoma intenzivno razdoblje sazrijevanja i rasta i upoznavanja! Arsen nije bio “pacijent”, nego jedno predivno biće koje se našlo zarobljeno u bolesnom tijelu. Kao i s drugim pacijentima, kada mislim na Arsena, ne mislim na njegova “bolesna jetra”. Mislim na naše konstruktivne razgovore, diskusije i kontradikcije, na  vrijeme koje je iskoristio za produktivan rad, stvarajući zbirku pjesama, knjigu... Ni sama nisam shvaćala odakle je tada crpio tu silnu energiju. Kao njegova liječnica imala sam privilegiju upoznati jedinstvenost i genijalnost stvaralačkog uma. Arsen je svoju patnju tijela pretvorio u umjetničko stvaralaštvo.

Prošlo je mnogo godina od tada, ali Arsen ima, kao i svi drugi pacijenti, i sada posebno mjesto u mom životu.

Kako još više produbiti i probuditi svijest ljudi o važnosti doniranja organa? Koliko je na tom planu učinjeno u svijetu a koliko u Hrvatskoj? 

Hrvatska je u vrlo kratkom vremenu pokazala i dokazala da donirati organ jest čin ljubavi koji  znači darovati život nekom bolesniku u terminalnoj fazi disfunkcije organa. Koliko znam, Hrvatska je visoko pozicionirana u postotku darivanja organa. 

Djevojčica Snjeažana Turić iz BiH, jedna od prvih kojoj je operacijom u Padovi spašen život vašom zaslugom ima posebno mjesto u knjizi i vašem životu... 

Snježana jest prvo i najintenzivnije emotivno iskustvo koje sam imala s pacijentima iz regije, s područja bivše Jugoslavije. Bilo je to posebno intenzivno iskustvo jer se još osjećao rat na Balkanu,  sa svim posljedicama, uz siromaštvo, traume i tešku bolest male bebe, a danas prekrasne djevojke!  Uvijek će imati posebno mjesto za mene. I u mom životu i u mojoj knjizi.

Rođeni ste u Metkoviću, odrastali na Hvaru, školovali se u Splitu i, kako sami kažete, proveli jedno vrlo „osamljeno djetinjstvo“ uz stalan nedostatak roditeljske ljubavi...

Osjećala sam se nezasluženo ali konstantno lišena roditeljske pažnje i ljubavi. U djetetu to stvara osjećaj nesigurnosti, pa i krivnje. Dok smo djeca, težimo elementarnim stvarima poput sigurnosti, hrane, ljubavi. Ti će elementi utjecati i uvjetovati izgradnju našeg karaktera i bića u odrasloj dobi. Utjecat će na mnoge nezdrave navike, na nekonvencionalna ponašanja, kompenzirati osjećaj praznine... Proživjela sam mnoge teške emotivne situacije poistovjećujući se s patnjom pacijenta kao svojom, tražeći sve moguće načine da mu pomognem. Sve je to kulminiralo mojom bolešću nakon koje sam počela sazrijevati. Shvatila sam koliko su roditelji učinili za mene iz ljubavi, prihvatila sam mnoge situacije otklanjajući sa sebe osjećaj krivnje. Otkrila sam Boga u sebi, ljubav u sebi, ljubav koju dajem, ali koju i dobivam!

Živjeli ste u Hrvatskoj, Italiji, New Yorku... Gdje je dom? 'Vuku' li vas neka mjesta ili ste postali kozmopolit u najboljem smislu te riječi i svagdje ste 'kod kuće'? 

Moji su korijeni iz Neretve i njima se vraćam, ma gdje god bila i živjela. Uvijek nađem koji dobar razlog da dođem u Hrvatsku, jer to je moja domovina. Italija mi je dala mogućnost da se realiziram profesionalno, prihvatila me još kao dijete. New York je dio jednog razdoblja mog života. Svake mu se godine vraćam tijekom božićnih praznika ili ljeti, na dva tjedna, u bolnice gdje sam bila tijekom specijalizacije…

 

 


KOLUMNA

Muke po teretani

Natukla sam popriličan broj godina i ono što sam dosada naučila jest da se bolje roditi bez one stvari nego bez sreće, pardon ljepote. Ljepota je u tolikoj si...

NEWSLETTER

Želiš biti u toku?

Prijavi se na newsletter:

ANKETA ZA VAS

Koje vam je najdraže godišnje doba?

GALERIJA

KUTAK ZA VAS

Prijavi se i pošalji nam članak!
Kategorija:

Naslov:
Text: Prijava Registracija