PMS - PRAVA MUŠKA SPIKA

Bravo Maestro!

Maestro Kranjčević nedavno je proslavio 75. rođendan i 50 godina karijere – radno. Veličanstvenom Beethovenovom Missom Solemnis u Lisinskom. Ali to nije kraj, maestro Kranjčević ima posla više nego ikad: nakon koncerta u Austriji, proslave Lisztove godine s njegovim Te Deumom, s Hrvatskim komornim orkestrom, u Dubrovniku s dubrovačkim simfonijskim, čeka ga Franckova simfonija u d-molu i Honegerov oratorij Kralj David u Beogradu, a po povratku u Zagreb: pripreme sa Simfonijskim orkestrom i zborom HRT-a u Lisinskom u Majstorskom ciklusu, pa odmah nakon toga Mokranjčeva Liturgija s beogradskim profesionalnim zborom RT Srbije na Festivalu Sv. Marka s kojim intenzivno surađuje kao jednim od najreprezantitivnijih festivala u nas. Sve to uz sudjelovanje u žiriju Do posljednjeg zbora nove HRT-ove šou-emisije devet velikih i vrlo odgovornih seansi.

 
ŽP: Nedavno ste proslavili 75. rođendan i 50 godina karijere. Kako danas gledate na svoju karijeru i što planirate dalje?
 
VK: Zgodno prvo pitanje. Kako gledam na prošli put... Nije mi jasno da je prošlo 50 godina i da sam star 75 godina. Jasno, to je činjenica, međutim ta činjenica meni u glavi nije vremenski fiksirana. Meni se čini kao da je prošlo dvadeset pet godina, polovicu manje. Očito je to rezultat vrlo zgusnutog, nabijenog tempa u čitavom mom profesionalnom životu. Uvijek sam radio na nekoliko razboja, da tako kažem, i to je vjerojatno uvjetovalo i brzinu kretanja samog vremena koja je bila abnormalna. A što se budućnosti tiče, kad sam dobio nagradu za životno djelo Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga, zahvaljujući na nagradi rekao sam da prvi put ne moram reći da mi je to poticaj za budućnost. To bi bilo smiješno, budućnost je vrlo ograničena i to nitko ne zna, može biti duga ili vrlo kratka, to je u Božjim rukama... Svako je priznanje čovjeku drago, međutim, kad navršite sedamdeset pet godina, imate sto i jednog diplomanta kao mentor na Akademiji, kad imate ne znam kolike ansamble, tisuće ljudi, desetke tisuća učenika i studenata, osjećate unutarnje zadovoljstvo, satisfakciju poziva i opredjeljenja za poziv – i onda, de facto, krećete život iz dana u dan. Po mom mišljenju svaki je dan poklonjen dan. I što se tiče zdravlja i što se tiče posla. Pa dok ide, ide.
 
ŽP: Kako sebe vidite kao šefa dirigenta, direktora opere, direktora festivala i direktora glazbene škole? To su četiri vodeće pozicije, svaka sa svojim aspektom moći i pogledom na kreativnost, program i glazbenu kulturu?
 
VK: Čudno zvuči, ali ja sam skoro trideset godina bio u nekoj upraviteljskoj situaciji – direktor, ravnatelj, šef-dirigent i slično. Ni na jednom položaju nije bilo lako, svi su bili teški i odgovorni, ali je bilo lijepo. U HNK bih dolazio oko pola 9 ujutro i izlazio oko ponoći, ali bez toga ne ide. Isto je bilo i s muzičkom školom – nikad neću zaboraviti te trenutke jer sam imao fantastičnu ekipu profesora, elitu zagrebačke muzičke pedagogije i sjajnu tajnicu Šteficu; kad se sjetim samo klavirskog odjela škole s Mirom Sakač, Stelom Čolaković, Blažom Rupčić, Ivanom Lang, Vesnom Tomić, svaki na svoj način različit, pa doktora Pettana, Nade Pirnat, Nade Safret, Renate Šeringer, Martina Barića, Mirjane Čakmak, Josipa Pomykala, tu je i Joža Novosel, profesor kontrabasa – to su spomenici zagrebačke muzičke pedagogije, svaki u svom fahu, osebujne i istaknute ličnosti i trebalo je, sad sam sebi pjevam hvalospjev, s tim ljudima znati i zategnuti i otpustiti. Ta je škola zbilja, mogu slobodno reći, bila mjerilo kvalitete u tadašnjoj državi, što nije bilo lako budući da je bilo istaknutih muzičkih škola posvuda. Što se Opere tiče, jako smo dobro svi surađivali, unatoč tomu što smo tada radili u užasnim materijalnim uvjetima, bio je rat, zbilja je bilo teško. Tih sto osamdesetak zaposlenika... radovao sam se svima, svi su mi bili dragi, odlično smo surađivali i ono što sam si postavio – da zbor i orkestar budu kompletni i kvalitetni – to sam i postigao. Kad sam otišao, u zboru je bilo oko 70 ljudi i zbor je bio perfektan, isto kao i orkestar. To je ono osnovno.
 
ŽP: Uvijek ste se zalagali da predstave u HNK odrade naši, domaća postava, u najvećem mogućem postotku, bez obzira na financijsku krizu kao opravdanje. Kako danas gledate na stanje u Operi i mislite li da imamo dobre pjevače?
 
VK: Zahvaljujući Žoržu Paru kao intendantu koji mi je davao jako slobodne ruke i bio vrlo tolerantan i otvoren prema mladima – mladi su režiseri počeli za vrijeme njegova mandata – Stephanie Jamnicky, Petar Vujačić, Krešo Dolenčić, Dora Ruždjak i Leo Lemo. Ivo Knezović je počeo kao asistent Dinki Jeričević u Carmen. I konačno, mladi pjevači: njih 68 nastupilo je u raznim ulogama, većima ili manjima, neki su izdržali, neki nisu oni najbolji su ostali.
Na sadašnju situaciju gdje se za autorske timove angažiraju isključivo stranci gledam kao na veliku pogrešku. Nisam protiv da se angažiraju stranci, smatram da je vrlo dobro da gostuju režiseri, scenografi ili kostimografi, ali povremeno, ne konstantno. Tko sada nastupa od mladih dirigenata? A tada – Tomica Uhlik, Robert Homen, Josip Šego, Darijana Blaće, Ivan Repušić... Mladen Tarbuk je dirigirao moju prvu premijeru, Zrinskoga, 1994., u Dolenčićevoj režiji. Dolenčić je upao umjesto Habuneka, koji je bio teško bolestan svi su govorili da smo poludjeli kad takav kultni naslov dajemo mladima. Međutim, danas se poseže samo za strancima, a to nije dobro – nije dobro za razvoj sredine u kojoj opera djeluje, dakle Hrvatske, niti za čitav kadar mladih režisera, scenografa i kostimografa – iz ovog perioda nitko neće izaći ni kao budući redatelj ni kao kostimograf ni scenograf. Ivo Knezović je danas afirmiran i autoritet u scenografiji. A da nije bilo početka, ne bi bilo ničega. Isto je s režiserima, s pjevačima, isto je s Barbarom Bourek kao mladom kostimografkinjom, s Dženizom Pecotić. Ajki (Ika Škomrlj op. a.) potpuno su maknuli... Ja to ne mogu razumjeti. I prema tome, ja ovo užasno osuđujem. Smatram da će to imati dugoročne posljedice za teatarski život u Hrvatskoj. Na svu sreću, ta je pojava prisutna samo u Zagrebu.
 
ŽP: Mišljenje o tekućem repertoaru?
 
VK: Smatram da je program nedostojan nacionalne kuće. Od francuskog repertoara postoji Carmen koja je nakazna predstava, za koju se ne može reći da je to ta opera jer je osakaćena preko 50 posto – o drugim stvarima uopće neću govoriti. Od francuskog repertoara dakle nema ništa. Hamleta smatram čistim promašajem bez obzira na to što je dobra predstava, jer davati Hamleta, to vam je ono što u zagrebačkom žargonu zovu „oblizejki“. Oblizejke idete jesti onda kad vam je sve normalne hrane dosta, a ovdje uopće nema normalne hrane, nego samo taj dio oblizejka čemu to? Kao drugo to je jedno minorno djelo koje si može dopustiti Metropolitan kad na repertoaru ima 40 naslova. Od klasičnog slavenskog repertoara nema ni Prodane nevjeste ni Rusalke, ni Onjegina ni Pikove dame ni Borisa Godunova ni Hovanščine. Od Mozarta je išao jedan unakaženi Idomeneo, jedna strahota od Don Giovannija, koji je režijski bio čisti promašaj, a u predstavi bili su sami stranci. Nekom mora postati jasno da nacionalna kuća nije avangardni teatar. Avangardni teatar može biti neka druga kuća u metropoli – ali nacionalne kuće su, neću reći, tradicionalni teatri, ali se drže jednog određenog okvira. A mi pošto-poto hoćemo postati avangardni teatar. Jako pozdravljam ulazak Parsifala na repertoar – u svojih osam godina, kao fanatični i veliki poklonik Wagnera, sâm se nisam usudio postaviti Wagnera jer poznajem sve zamke njegovih opera – možda je to moja malodušnost, upravo iz velikog poštovanja prema Wagneru. Ali, imati Wagnera koji za izvedbu ovisi samo o strancima, to je ludost – u tom slučaju idemo ukinuti sve, ostavljamo samo zbor i orkestar pa neka Opera ima staggione kakve je imala od 1900. do 1909. kad je bila zatvorena. Kojeg Verdija imate na repertoaru? Triput niš'. Ljubavni napitak se u vrijeme slavne zagrebačke opere izvodio u današnjoj Gavelli, takozvanom Malom kazalištu u Frankopanskoj, a sad mi to plasiraju kao nekakvu veliku i značajnu premijeru u velikom teatru. To je kajgod. I opet, kompletno strani tim. Nijemci bi rekli zu viel des guten. To nema nikakvog smisla. Nema Aide, nema Krabuljnog plesa, nema Otella. La boheme je režijski i scenski čista katastrofa. Prema tome, naslovi koji su mogli držati okosnicu repertoara nacionalne kuće jednostavno su upropašteni. Repertoar HNK u posljednjih šest-sedam godina smatram nedostojnim metropole i nacionalne kuće. 
 
ŽP: Omiljeni suradnici?
 
VK: To je teško reći. Apsolutno na prvom mjestu je Georgij Paro – možda sam preosoban, ali sam s njim radio najveće naslove, pet velikih naslova – Hovanščina, Boris Godunov, Evgenij Onjegin, Otmica iz saraja i Čarobna frula. Više ti stvarno ne treba ništa u životu. S njim je zaista sjajno raditi, iako se jako branio od opere jer nije muzičar i dobro zna što znači režirati operu. On se sjajno pripremi – Čarobna frula traje već šesnaest sezona i uvijek je puna kuća. Od ostalih, Dinko Bogdanić u Komornoj operi, jako sam dobro surađivao sa Snježanom Banović kad je režirala Donizzetijev Il Campanello – vrlo originalno rađena predstava. Što se pjevača tiče, tu nema kraja – Ruža kao Marfa ili Burčuladze kao Boris, Gedda kao solist u Mokranjčevoj Liturgiji, u solo-pjesmama Richarda Straussa, Pogorelić s b-mol Čajkovskim pred dvadeset pet godina. A domaći solisti... nezaboravni mi je doživljaj posljednji koncert Krpan-Gvozdić, Poulencov koncert za dva klavira. To je bio povijesni koncert jer smo nas troje generacija, iako nismo ista godišta – zajedno smo upisali i zajedno diplomirali na Akademiji – generacija koja se sa sedamdeset i nešto godina našla na podiju s novim djelom. S Vladom i Pavicom sam jako puno radio i prije. Ne zato što su to moji kolege, uvijek kažem da su, do pojave Vlaheka i Martine Filjak, oni naši jedini koncertantni pijanisti za pokazati, jedini internacionalno priznati. Naši pedagozi se sablazne kad to izlanem, ali to je istina. Bilo ih je koji su svirali par godina, veliki talenti i "popapala maca". Bit će puno uvrijeđenih kad izađe samo ovih par imena, ali evo, Dunja Vejzović, Ivanka Boljkovac, Franjo Petrušanec i Raptis, poljski tenor grčkog podrijetla. Onda mladi pjevači – Luciano Batinić, Ozren Bilušić, Ante Jerkunica, Margareta Klobučar, Martina Gojčeta - mnogo je pjevača počelo sa mnom i sa svima njima bilo mi je dobro raditi. I moram napomenuti nešto – što je umjetnik veći, to je s njime lakše raditi. Pazite, veliki umjetnik svira logično, čisto i ono što piše. A ono što on daje, to se ne dogovara. Svi s kojima sam nastupao bili su mi dragi – nikad nisam došao u sukob s ljudima s kojima sam surađivao, a s orkestrima i zborovima, kako se kaže, uvijek sam bio na svom terenu.
 
ŽP: Malo je poznato da ste bili i pijanist i da ste zbog ozljede prekinuli karijeru?
 
VK: Uvijek sam bio usmjeren prema dirigiranju – to je odmah uvidio profesor Šaban, diplomirao sam klavir u njegovoj klasi i puno mu dugujem i zahvaljujem. Još za vrijeme studija poklonio mi je više od tristo partitura komorne, simfonijske i koncertantne glazbe. Dirigiranjem se bavim od dvanaeste godine, od 1948., kad sam u Križevcima dirigirao crkvenim zborom i svirao orgulje. Prvu kritiku dobio sam 1954., bio sam još maturant – onda je to završilo u zapećku, jer je prof. Šaban kao jastreb pazio na mene kad se radilo o klaviru, ali kad sam diplomirao i slomio tu nesretnu ruku, gibljivost zgloba nije bila kako treba i na kraju sam još samo korepetirao na probama. Bila mi je čast svirati Milanu Horvatu, Lovri von Matačiću, Borisu Papandopulu – pripremao sam mu i zbor – i Mladenu Bašiću. Imao sam sreću u životu surađivati samo s najboljima i najvećima. I tu sam, kao prvo, jako puno naučio. To je možda moj najveći kapital i moja najbolja škola. I svi su bili dirigenti u zreloj dobi i ljudi s ogromnim iskustvom i ogromnim znanjem. Sreća je htjela da smo se sprijateljili i da smo to prijateljstvo njegovali do danas, i da sam u svemu tome jako profitirao – i na razgovorima uz dobru papicu i piće, ne samo na probama.
 
ŽP: Mjesto u srcu za Varaždinske barokne večeri...
 
VK: Varaždinske barokne su, slobodno ću reći, naše dijete, dijete mnogih dragih ljudi od kojih nekih više nema, a profesor Murai i ja smo od početka – on do smrti, ja do 2006. – bili tamo. Počelo je s mnogo zanosa i ideja, i od tri koncerta koji su označili početak festivala 1971. godine, pa do 2006. kad je festival trajao dva i pol tjedna s najreprezentativnijim solistima, zborovima i orkestrima, kad je obuhvaćao i simpozije o baštini, o pojedinim muzikolozima, o umjetnicima koji su obuhvaćali čitav teritorij bivše Jugoslavije, Austriju i Švicarsku – mislim da su Barokne večeri i po izdavaštvu, mislim na monografije i osobito CD-ove, stvorile sjajnu bazu proučavanja hrvatske glazbene kulture u posljednjih četrdeset godina. Na festivalu je prodefilirala grandiozna količina umjetnika iz cijelog svijeta – pojedinačno kao i ansambli – svih pogleda na baroknu umjetnost, na čemu je profesor Murai osobito inzistirao – da nema ograničenja, da se Barokne večeri ne pretvaraju u geto. Tu mislim na onu tzv. autentičnu i tzv. romantičnu interpretaciju baroka, što postoji samo kod nas. Vani se normalno svira i jedno i drugo, pa tko što voli... Neću nikad zaboraviti veliku umjetnicu, gospođu Catherine Mackintosh, koja je došla na Barokne večeri gdje su je neki naši istaknuti glazbeni kritičari vrlo provokativno pitali za mišljenje o sviranju Bacha na klaviru, misleći da će se škandalizirati jednako kao i oni. Odgovorila je divnom rečenicom: Kad bi mi netko oduzeo pravo da Bacha slušam na klaviru i normalnoj violini, prestala bih se baviti muzikom. Tu je cijeli odgovor. Danas su se Večeri okrenule u drugom smjeru, mislim da je posljednjih godina prevladalo isključivo povijesno obaviješteno poimanje baroka i smatram da to nije dobro, ali to je stvar onoga koji ih vodi i ima svoje umjetničke poglede i slobodu te radi kako misli da je najbolje.
Moja suradnja s festivalom bila je sjajna, ali je završila loše po političkoj liniji. Prvi put govorim o tome završila je tako da sam na televiziji iz druge sobe čuo, i dojurio pred TV, da ministar Biškupić zahvaljuje meni na uspješnom vođenju Baroknih večeri i imenuje novog ravnatelja – to sam čuo kao vijest na dnevniku. Vratio sam se s Baroknih večeri gdje mi nitko nije rekao ništa – slutio sam što se sprema – ali mi nitko nije rekao. Mandat mi je službeno istjecao 7. lipnja, a ja sam 26. listopada pismeno dobio obavijest da više nisam ravnatelj. Mislim da nije trebalo tako završiti, ali pomirio sam se s time. Žao mi je da se na takav način prekinula suradnja nakon trideset šest uspješnih godina. Ali, 'em smo Hrvati...
 
ŽP: Posebno mjesto pretpostavljamo ima zbor Ivan Goran Kovačić?
 
VK: To je moj život – trinaest godina. U svim sredinama gdje sam bio, imao sam ili stekao prijatelje... Međutim, Kovačić... to je nešto posebno. Živio sam s njima i na probi i iza probe i na putovanjima – oni su zaista bili sastavnica mog života u svakom smislu, i profesionalnog i izvan profesionalnog. Svi kontakti s velikim umjetnicima bili su mahom preko Kovačića', kojim su svi oni, počevši od pokojnog Lovre Matačića, bili opčinjeni i obožavali su taj zbor. I Milček i Lovro i Papandopulo, koji im je posvetio kompozicije, i Bašić. Imao sam s njima više praizvedbi domaćih autora.
 
ŽP: Vrijeme današnje... žiri Zborovi do kraja...
 
VK: Vrlo je interesantno – ta je licenca otkupljena od BBC-a i to je tamo sjajna emisija – mislim da će ovo kod nas izvan svih očekivanja imati sjajne rezultate. Prvo, kad smo izlučno od 35 zborova birali 15, doživjeli smo neopisivo iznenađenje. U žiriju nas je troje, potpuno različitih profila: Krešo Dolenčić prvenstveno gleda scensku realizaciju, on je i dobar poznavatelj glazbe i često režira u operi, ali je najviše koncentriran na pokret, na doživljenost pokreta u kontekstu glazbe, i tako dalje. Sanja Doležal koja također posjeduje formalno muzičko obrazovanje, ima ležerniji pristup, ne mislim po pitanju kvalitete izvedbe nego u smislu estrade kao žanra u najboljem smislu te riječi, u kojem se sada pojavljuju i zborovi. Ja sam onaj zločesti treći koji mora paziti i na sve ono što je osnova zborskog pjevanja – dakle, da su glasovi pravilno postavljeni, da su čisti, da notni tekst odgovara napisanom, i da sve to skupa perfektno funkcionira u sklopu scenskog nastupa. A ne da se cirkusira po pozornici i pjeva bilo što. Oni moraju savršeno izvesti kompoziciju i pritom joj dodati sve ono što zahtijeva šou-program. Dakle, imamo vrlo tešku ulogu, budući da vas nešto vizualno može jako zgrabiti i biti uvjerljivo, a da podloga ustvari i nije baš vrhunska. A mi moramo paziti da sve bude na visokom nivou. Istina je da se često kod takvih dugotrajnih natjecanja još od početka nazire pobjednik, ali to nikad nije sigurno. Pogotovo kod ovakvih umjetničkih nastupa može biti vrlo opasno prognozirati od početka, ali da određeni favoriti postoje, to stoji. Svi se veselimo tome jer nas je jako ugodno iznenadio i nivo i broj zborova.
 
ŽP: Bogat život...
 
VK: Bogat... ali vrijeme ide. Tak je, kak je i čovjek se mora s tim pomiriti. No imam jako puno posla. Ali mi je jasno da sve to ide, vidim već po izdržljivosti – ovo što mi sljeduje, malo mi je pregusto. Turneja je pakao. Grozota: pakiranje poslije koncerta, pa na brod, vučeš kofere, svi te tjeraju... Neću zaboraviti kako smo iz Madrida išli u Santiago de Compostelu – umjesto u 8 stigli smo u 10, koncert je trebao početi u 9. Publika je čekala, počeli smo u pola 11 i završili oko pola tri. Nakon toga tri-četiri sata spavanja i opet na put. Ali, gostovanje je odmor – sve te čeka, sve je gotovo. U hotelu, kod poznatih, odeš u šetnju – nema dnevnih obaveza. Zato je gostovanje lijepo. A dok si doma – sve dnevne brige, plus još teatar..

KOLUMNA

Muke po teretani

Natukla sam popriličan broj godina i ono što sam dosada naučila jest da se bolje roditi bez one stvari nego bez sreće, pardon ljepote. Ljepota je u tolikoj si...

NEWSLETTER

Želiš biti u toku?

Prijavi se na newsletter:

ANKETA ZA VAS

Koje vam je najdraže godišnje doba?

GALERIJA

KUTAK ZA VAS

Prijavi se i pošalji nam članak!
Kategorija:

Naslov:
Text: Prijava Registracija