BEZ ŠMINKE

Ana Žube - Sestrinstvo nije utopija

Piše od kada zna za sebe. Više od tri desetljeća staža u novinarstvu, uređivanje popularne biblioteke romana Život i više od 1300 objavljenih priča učinili su od nje ikonu jednog vremena, a njezino je ime postalo sinonimom za ljubavni roman. Nedavno nam se pridružila na promociji antiljubića u Muzeju prekinutih veza gdje smo zaključile da ženski tisak ima što za reći, ali i da i dalje vjerujemo u ljubav. 

Ana Župan-Žube novinarstvom se započela baviti 1969. radeći u redakciji dječje enciklopedije „Sve oko nas“, koja je izlazila istodobno u mnogo zemalja. Najveći dio svog novinarskog staža provela je u Vjesnikovoj redakciji Stripovi i romani koju je utemeljio Nenad Brixy, a u kojoj su uz nju radili novinari poput Bore Jurkovića, Pere Kvesića, Igora Mandića, Marcela Čuklije, Marije Jurele… „Svi u redakciji govorili smo dva i više jezika…“ kaže. Ta je redakcija, među ostalim, iznjedrila biblioteke Trag (kriminalistički romani), Sirius (znanstveno-fantastični romani) i Život, popularnu ediciju ljubavnih romana koju je uređivala upravo Ana Žube i koja se osamdesetih godina prodavala u nakladama od oko 100 000 primjeraka. Donosimo vam dio intervjua objavljen u časopisu u lipnju 2012.

Od 1977. uređivali ste visokotiražno tjedno izdanje romana Život. Tko je sve pisao ljubavne romane koje ste objavljivali?

Da, uređivala sam ljubavne romane. Objavljivali smo 54 romana godišnje! Pokušali smo pronaći nove sadržaje. Nisu to više bili romani o liječniku i medicinskoj sestri, koji su dotad uglavnom bili na tržištu. Javile su se u svijetu nove autorice. Osviještene. Romani su govorili – istina o zapadnjačkom načinu života - ali ipak su usput naglašeno jačali ženska prava i uspjehe. Učili su žene samopoštovanju. Posebno su talijanske autorice naglašavale slobodu izbora. Razvod više nije bio tabu-tema u tim romanima, drugi brak, zajednička djeca... lakše se disalo. Glavne teme nisu više bile kako uloviti muža, naravno, bogatog. Žene su u romanima učile, odgajale djecu ne čekajući onoga na bijelom konju. A kad bi se zaista dogodila ljubav, znale su postaviti ravnotežu između prava u braku i obveza. No, nama je u onoj nesretnoj konstelaciji zvijezda bilo iznimno teško prilagođavati te romane našem komunističkom društvu gdje se nije smjelo spominjati Božić, Uskrs, a većina romana je cijeneći obiteljski život govorila baš o tome. Bio je to velik posao. Serije iz SAD-a su govorile o ekologiji, kulinarstvu, vegetarijanstvu, svim duhovnim disciplinama, što, dakako, nije smjelo ostati u romanu. Za prekrajanje takvog romana trebali su sati i sati. Usprkos svemu, moglo se iz svakog romana nešto naučiti, i to su naše čitateljice cijenile. 

Bio je to pakleni tempo… Jeste li imali dovoljno tekstova, dovoljno pisaca?

Uspjela sam okupiti mladu ekipu autorica - danas su to priznate književnice - napokon se čuo glas naše sredine. Znate, kad je većina ljudi živjela u malim stanovima sa dvoje djece, onda se žena nije mogla odlučiti na rastavu. A u „zapadnim“ romanima - što me je uvijek mučilo - ona se naljuti, skupi djecu i iznajmi veći stan. Nema problema s vrtićem, jaslicama. Razvozi djecu vlastitim autom, ne nosi ih po tramvajima po zimi, zamotane u dekice. Nisu sve žene na Zapadu tako živjele, ali većini je bilo moguće uzeti svoj život u svoje ruke, što je u našem društvu bilo nezamislivo teško, gotovo neizvedivo ako vam tata nije bio politički moćnik ili muž koji će odmah od države dobiti drugi stan.

Kako ste vi počeli pisati priče ? 

Kako sam počela pisati priče? Čudni su Božji putovi. Tek sam se bila zaposlila u Vjesniku. Novinarka Dobrila Solar imala je zdravstvenih problema i zamolila me da u njezino ime prevodim ljubavne priče dok se ona ne vrati s bolovanja. Dala mi je debeli fascikl s pričama na talijanskom i francuskom jeziku. Ja sam taj dan nosila iz redakcije nekoliko knjiga, rukopisa, brdo stvari. Pokvario mi se auto i išla sam s tramvajem kući. Kad se nešto mora dogoditi, kad naši anđeli vode igru, onda se doista događaju čudne stvari. Sve sam donijela kući osim fascikla s pričama, a sutradan sam trebala imati priču. Našla sam se na sto muka. Sjela sam i napisala priču moje bliske prijateljice. Pisala sam do zore. Tako je počelo, a nastavila sam iz tjedna u tjedan. Kad se kolegica Solar vratila s bolovanja, pitala me odakle su mi te priče. Rekla je da su ljudskije, toplije, potpuno drukčije od onih koje je ona meni dala. Priznala sam da ih sama pišem. Poštena, kakva je bila, odmah je otišla glavnom uredniku i rekla mu istinu. I njemu je bilo malo čudno što su se čitatelji odjednom počeli javljati i odmah je prihvatio da nastavim. 

U vrijeme kada je akademska kultura uglavnom s prezirom gledala na popularne književne žanrove poput krimića i ljubića, njihova produkcija i popularnost bile su na vrhuncu. Tadašnje naklade su bile nezamislive za današnje vrijeme… Tko je u to vrijeme čitao romane i stripove iz Vjesnikovih biblioteka?

Bilo je ljudi koji su razumjeli važnost takvog tiska. Pomagali su nam. Mnogi profesori s Filozofskog fakulteta surađivali su s nama. Nije nitko prestao čitati klasike zato što čita ljubavne romane. A gdje im je sada kultura čitanja? Vozeći se po svijetu u metroima i vlakovima gledala sam mlade ljude. Svatko je imao knjigu u ruci. Tu sliku jedva da ste mogli vidjeti kod nas. Sve se i ondje promijenilo. Sad imaju mobitele, ali opet govorimo o istome: onaj tko voli čitati - taj čita. 

Ženski tisak sedamdesetih i osamdesetih godina bio je primjer kako se može pisati popularno, ali pri tom profesionalno, odgovorno i pošteno prema temi. U ženskom su tisku tih godina bile popularne i novinarske forme kojih danas jedva da ima u našim časopisima, poput, primjerice, reportaže… 

Kad su počeli raditi, nazovimo to ženski tisak, od izrezivanja slika iz strane štampe, objavljivanja istih rečenica, istih fotografija, nama se iz stare garde to smučilo, činilo nam se da sanjamo, da to nikako ne može biti ništa drugo doli velika zabuna. S vremenom smo se uvjerili da je takav prazan tisak, koji se ne obraća nikome i koga uopće nije briga kakvo mišljenje imaju čitatelji, naša sudbina na duže vrijeme. Sada već 20 godina. Gdje su se izgubile reportaže? U plaćenim oglasima. Sve o čemu se piše, mora biti plaćeno. 

Devedesetih godina ženski tisak gotovo preko noći potiskuju pornografski časopisi. Kako se to dogodilo? Kako se to MOGLO dogoditi?

Koliko smo izgubili prostituirajući ženski tisak, to vidimo svakodnevno. Rječnik mladih djevojaka i mladića u tramvajima, način i teme o kojima govore, zaista začuđuju. Ali zašto da zamjerimo mladosti što ne zna hrvatski, kad mnogi naši visoko pozicionirani političari govore  jezik koji se nekad nije mogao čuti ni na ulici. Uopće im nije neugodno da ne znaju materinji  jezik. Nezamislivo bi bilo čuti nekog ministra na Zapadu da ne zna svoj jezik. Ovi naši se ne stide svog neznanja.

U redakcijama su postojali redaktori, bili su to veliki znalci. Pazili su na jezik, pazili na točne informacije bar u onom djelu koji nije bio vezan uz politiku - ondje je laž uvijek stajala na prijestolju. Znam da može zvučati čudno, ali bili smo ponosni na znanje jezika. Govorili smo strane jezike, a naš je hrvatski jezik u novinama bio njegovan, pažen, poštovan…

U pripremama za generalnu pljačku Vjesnika počelo je odvlačenje novca samo Bogu znanim putovima. Isti su ljudi bili od početka na tom nečasnom poslu. Osnivanjem erotskog tiska potisnuli su sve ostalo u stranu, a i na erotici su uspjeli krahirati, što je zaista nezamislivo. Ali, kad znate kakve su neobrazovane neznalice vodile to izdanje, onda je sve moguće. Na kraju su neki od tih nesposobnih izgubili ukradeno. Tko ne zna raditi, ne zna. 

Mi govorimo o devedesetima kao o vremenu propasti ženskoga tiska. Nekoga će to sigurno začuditi pa će nas pitati nije li to zapravo bilo vrijeme nagle poplave ženskoga tiska?

Devedesete su zaista bile godine poplave takozvanog ženskog tiska. Čas iznimkama, bilo je to doba zaglupljivanja, prodavanja pseudovrijednosti. Izrabljivački odnos novih vlasnika i podređenih, podcijenjen položaj novinara koji su se počeli ponašati po onoj narodnoj: "Veži tovara gdje gazda kaže, makar tovar crko." A crknuo je! Uspjeli su zagaditi sve. Jesu se obogatili, ali su besramno osiromašili kulturu naše zemlje i to u vremenu kad nam je trebala postati najvažnija. 

Kako to da tih burnih i teških godina taj novi ženski tisak nije pokazao gotovo nikakav interes za stvarnost, za sve one teške izazove kroz koje su žene prolazile u ratu, za svakodnevicu, za mala i velika junaštva običnih ljudi…

Recite mi zašto bi se bavili stvarnim pitanjima života, ili nedajbože ženskim mukama, kad su, dok su drugi ratovali, oni prodavali priče o kozmetici i odjeći. Sramotno se rugajući tisućama prognanih izbjeglica. Tu neopisivu muku majki i djece zaobišao je sav tisak. Mogli ste čitati o Havajima, skupim vinima, kravatama. Nigdje ni o jednoj sudbini. Koja je to reportaža o ženama ratnicama govorila o tome da su liječnice, neke u trudnoći, bile na ratištu? Prešućivane su čak i novinarke izvjestiteljice, bar onoliko koliko se moglo. Taj  je „ženski  tisak“ okrenuo leđa ženama. Rekao im je jasno i glasno - ne postojite. Da, ima vas u tisku ako ste nečija žena, ljubavnica, sestra, kći ili ako ste dovoljno debilni da zabavite muški rod. Nikad prije takav primitivizam nije carevao u novinama. Nikad.

Vaš suprug, dr. Stanislav Feldman, u svojoj je knjizi Ljubav na drugi pogled napisao da je prava ljubav moguća samo kada je osoba dovoljno zrela da može prihvatiti drugu osobu onakvu kakva jest, bez potrebe da je mijenja. Potvrđuje li tu tezu i vaše životno iskustvo?  

                                                                                                                                          
Moj suprug, dr. Stanislav Feldman, zaista ima pravo kad u svojoj knjizi Ljubav na drugi pogled kaže da samo zrela osoba može prihvatiti drugu osobu onakvu kakva jest. Svi nesporazumi, razvodi, nesretni završetci, sve izvire iz naše potrebe da mijenjamo ljude oko sebe, posebno partnera.

Pročitala sam u jednom vašem intervju rečenicu u kojoj kažete da ženama kod nas nedostaje osjećaj solidarnosti, sestrinstva. Po čemu to zaključujete? Gdje bi i kako ta ženska solidarnost trebala doći do izražaja? Je li tako nešto uopće moguće?

Moj san o sestrinstvu među ženama nije se ugasio. Možda je samo preuranjen. U ratu smo bile tako dobro organizirane, povezane, nesebične do boli. Onda je krenuo novac, imovina, i mnoga su se prijateljstva rastočila u suzama. Ako smo znale u boli biti zajedno, u miru bismo mogle neusporedivo lakše jedna drugoj pomagati. Ne odustajem od sna jer imam primjer svojih prijateljica koje su spremne u svakom trenutku učiniti sve jedna za drugu, pa i za nepoznatu ženu, ako ih se zamoli. Sestrinstvo nije utopija. Već sada primjećujem grupe mladih žena kako se dobro organiziraju. Kćeri će biti uspješnije od majki. Neće u svakoj ženi gledati moguću konkurenticu, već osobu kojoj treba pružiti razumijevanje i pomoć. I neće kriviti za raspad veze onu drugu, već muškarca koji je nepošten i koji vara dvije žene. Mene neće više biti u ovom tijelu, ali vi ćete vidjeti nicanje te nježne biljke ženske solidarnosti. Gledam li svijet tražeći ljepotu misli, osjećaja, ponašanja? Gledam, i posebno se radujem kad vidim ljude koji se vole. Dođe mi da ih zagrlim.

Previše je nasilja oko nas i u medijima, kao da nam žele reći da je to život. Lažu. Plaše nas da bi ovladali nama. To nije život. Život je ljubav, suosjećanje, pomoć onima koji je trebaju. Da, ljubav je život.


 

KOLUMNA

Muke po teretani

Natukla sam popriličan broj godina i ono što sam dosada naučila jest da se bolje roditi bez one stvari nego bez sreće, pardon ljepote. Ljepota je u tolikoj si...

NEWSLETTER

Želiš biti u toku?

Prijavi se na newsletter:

ANKETA ZA VAS

Koje vam je najdraže godišnje doba?

GALERIJA

KUTAK ZA VAS

Prijavi se i pošalji nam članak!
Kategorija:

Naslov:
Text: Prijava Registracija